Prozor u svijet

20.08.2012. 15:43:32 - Nada Kujundžić

Uz knjigu Natashe Walter. "Žive lutke. Povratak seksizma" (Zagreb: Algoritam, 2011.)

Zaustavljena revolucija

Ne tako davne 1992. godine, novinarka i feministica Natasha Walter u svom je publicističkom prvijencu The New Feminism (Novi feminizam), zadovoljno primijetila kako je opredmećivanje žena stvar prošlosti. Feminizam, kako je zaključila, nema više što tražiti u osobnom već se treba okrenuti političkom, te početi tragati za rješenjima na brojne ekonomske i financijske probleme koji tište žene. Danas priznaje da se gadno prevarila. Opredmećivanje i (hiper)seksualizacija žena koje je prije dvadesetak godina, kako sama kaže, "olako shvatila", tema su njene najnovije knjige indikativnog naziva Žive lutke, od prošle godine dostupne i u hrvatskom prijevodu, u izdanju Algoritma. Na dvjestotinjak stranica Walter analizira i uglavnom kritizira različite aspekte i manifestacije tzv. hiperseksualne kulture, od golišavih fotografija u muškim časopisima i pornografije općenito, preko Disneyevih princeza i lutaka Bratz, do prostitucije i plesa oko šipke. Polazeći od kritike tzv. raunch (razvratničke) kulture, koju je u svojoj studiji Female Chauvinist Pigs (Ženske šovinističke svinje) ponudila Ariel Levy, Walter propitkuje temeljne postavke svijeta u kojem, kako čitamo na koricama knjige, "žene misle kako se njihova vrijednost mjeri veličinom grudnjaka". U svojoj metodologiji, Walter je doista eklektična, pa ćete tako u Živim lutkama naići na analize (kvazi-)znanstvenih članaka i studija, usporedbe književnih klasika poput Dickensovog Olivera Twista ili Zoline Nane i suvremenih dnevnika i memoara prostitutki, detaljan izvještaj s natjecanja časopisa Nuts ´Komadi u krevetu´ (Babes on the Bed), razgovore s tinejdžerkama, prostitutkama, urednicima/cama muških časopisa, ovisnicima o pornografiji, djevojčicama-obožavateljicama lutaka Bratz, roditeljima dječaka koji svog medvjedića odijeva u baletnu haljinicu, itd.

Knjiga je podijeljena na dva djela: "Novi seksizam", posvećen već spomenutom okršaju s kulturom u kojoj se žene gleda "u donjem rublju ili nikako", te "Novi determinizam" u kojem se Walter osvrće na teoriju biološkog determinizma koja rodne razlike pripisuje isključivo genetskim (biološkim), a nipošto društvenim faktorima. Dječacima je tako ´urođeno´ da se igraju autićima i plastičnim vojnicima, dok je ljubav prema ružičastom upisana u ženski DNA. Isto je tako sasvim ´normalno´ da se žene ne snalaze baš najbolje u kompetitivnim i agresivnim muškim sferama poput znanosti ili politike, a simpatično šeprtljavim muškarcima bolje je ne petljati se u odgoj djece. Jedno ipak neosporno jest stvar biologije, a to je ljudska seksualnost. Sasvim je normalno, kaže Walter, da svi mi, i muškarci i žene, želimo biti seksualno privlačni. I u tome nema baš ništa loše. Međutim, problemi nastaju u trenutku kada se ta ista seksualna privlačnost počne glorificirati kao temelj ženskog identiteta, te isticati na uštrb svih ostalih kvaliteta koji posljedično bivaju marginalizirane. Konstantno i neumoljivo veličanje fizičkog izgleda kao i sve veća propusnost granica između pornografije i mainstream kulture mladim djevojkama jasno daju do znanja kako se za uspjeh u životu valja osloniti na seksipil i dobar izgled (ili, da parafraziram dečke iz TBF-a: na guzice i sise). No da, to baš i nije neka novost, zar ne? Uostalom, ako već živimo u kakvom-takvom demokratskom sustavu gdje svatko ima pravo na izbor, tada treba poštivati i to da neke žene vole pokazivati golu kožu ili da se kao natjecateljice već spomenutog izbora ´Komadi u krevetu´ svojski trude da se baš njihove grudi nađu na naslovnici novog broja časopisa Nuts. Ili..?

Izbor koji to nije – tako bi se možda najjezgrovitije dalo sažeti Walteričino razmišljanje na tu temu. Najveći problem, smatra Walter, krije se u prisvajanju feminističke retorike emancipacije, osnaživanja i prava na izbor od strane hiperseksualne kulture. Štoviše, svaka kritika i prigovor na račun opredmećivanja i izrabljivanja žena trenutačno se pobija pozivanjem na ženino pravo na izbor. "Nekoć se u poslu poziranja u toplesu možda i događalo da je neki debeli zlokobni tip s cigarom pokušavao prijevarom navesti djevojke da se skinu, ali danas žene stoje u redovima da bi to učinile (...). To je njihov izbor", kaže urednik časopisa Nuts Phil Hilton. No da, možda i imamo slobodu izbora, reći će Walter, no samo se na određene odabire gleda blagonaklono. Nema sumnje da je poimanje žena i ženstvenosti doživjelo radikalan zaokret, no iako sadržajno različiti, novi modeli ostaju jednako usko definirani i jednako ograničavajući kao i oni stari. I sama seksualna privlačnost kao najpoželjnija odlika u "kulturi poziranja u toplesu" zapanjujuće je usko i strogo propisana. Nije dovoljno biti seksualno privlačan/na – valja biti privlačan/čna na točno određen način. Za žene taj ideal predstavlja "vitka ekshibicionistica bujnih grudi koja se u donjem rublju vrti oko šipke". Pitanje izbora dodatno problematizira i sve ranije i sve nasilnije nametanje rodnih uloga dječacima i djevojčicama. "Pastelno sestrinstvo" Disneyevih princeza ili šopingom opsjednute trendsetterice lutke Bratz svoje vlasnice već od malih nogu pripremaju za budući projekt cjeloživotnog uljepšavanja, dotjerivanja i općenito ´rada na sebi´ (što zapravo znači rada na svom tijelu / izgledu).

Nadalje, hiperseksualna kultura promovira promiskuitetnost kao znak emancipacije i feminizma općenito. Ples oko šipke, drpanje s djevojkama kako bi se zabavilo i uzbudilo muškarce, striptiz, golišave fotografije, nova su sredstva osnaživanja, a broj partnera/ica novo je mjerilo i indikator girl power-a. Međutim, kako ističe Walter, "kada se u prošlosti govorilo o osnaživanju, nije se mislilo na mladu djevojku koja u tangama pleše oko šipke, nego na pokušaje žena da steknu stvarnu političku i ekonomsku jednakost". Uvriježeno (a pogrešno!) mnijenje kako je borba za ravnopravnost završila, i to ni manje ni više nego pobjedom žena, feministički je pokret pretvorila u "zaustavljenu revoluciju". Jer što se tu više dade napraviti? Ženama je dopušteno glasovati, odmaknuti se od kućnih ognjišta i studirati, zaposliti se, zarađivati, uzdržavati se, i da, spavati s kim god požele (pa čak i inicirati seksualne kontakte) – pa što bi još htjele?! Nije li to jasan znak da je diskriminaciji odavno odzvonilo? Eh, da bar! Čini se da je taktika ´mudo-pod-bubreg´, ili u ovom slučaju, ´promiskuitet-pod-emancipaciju´ urodila plodom, jer feminizam danas više nije uputno spominjati u pristojnom društvu. Kako je to u jednom interviewu primijetila feministica Adriana Zaharijević, djevojke danas ili nisu svjesne u kolikoj mjeri svoj (lagodan?) život duguju postignućima prvog i drugog vala feminizma, ili to jednostavno ne znaju cijeniti.

"U plesu oko šipke, striptizu, seksu s velikim brojem partnera ili konzumiranju pornografije nema ničega suštinski degradirajućega ili nedostojnoga. Sve te aktivnosti mogu biti seksipilne te donijeti užitak i zabavu. No u suvremenom kontekstu, u kojemu je ženina vrijednost nemilosrdno povezana s time koliko je uspješna u tome da je se doživi seksualno privlačnom, možemo vidjeti da se određeni izbori veličaju, dok se drugi marginaliziraju, a to zasigurno umnogome utječe na ponašanje brojnih žena i muškaraca. Hiperseksualna kultura nije samo ukorijenjena u konstantnu neravnopravnost nego i sama stvara još više neravnopravnosti". Kako ističe jedna od Walteričinih sugovornica, tinejdžerka Carly Whiteley, mnoge djevojke (a vjerojatno i mladići – o tome, nažalost, Žive lutke ne govore) ne osjećaju se ugodno unutar te, kako ju Walter naziva, "kulture drpanja i seksa utroje, orgija i seksa s nepoznatima". Istovremeno osjećaju snažan pritisak da svoju nelagodu i nezadovoljstvo potiskuju, jer (nažalost, ispravno) vjeruju da će njihov otpor hiperseksualizaciji biti ismijan, da će ih se etiketirati kao ´konzerve´, ´ukočene´, ´čistunke´, ´čedne´, pa čak i ´frigidne´. Ima li u hiperseksualnoj kulturi mjesta za disidente/ice?

Žive lutke završavaju odlučnim i nedvosmislenim pozivom na djelovanje: vrijeme je, ističe Walter, da napustimo poziciju mirnih promatrača/ica i poduzmemo konkretne mjere. U tu svrhu prilaže i popis feminističkih organizacija, web stranica i sličnih inicijativa koje se aktivno bore protiv seksualnog opredmećivanja žena, zlostavljanja u školama, poplave ružičastog i inih suvremenih zala. U konačnici, čini se da je Walter ipak zadržala dio optimizma iz vremena Novog feminizma: "Unatoč svim razočaranjima posljednjih nekoliko godina, nema razloga da se prestanemo nadati ili da prestanemo vjerovati kako će jednoga dana budućnost koju priželjkujemo postati sadašnjost u kojoj ćemo živjeti"

Tagovi: biološki determinizam, feministička kritika, hiperseksualizacija, izbor, natasha walter, novi feminizam, opredmećivanje žena, osnaživanje, pornografija, razvratnička kultura, seksizam, žive lutke

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM