Prozor u svijet

19.06.2012. 23:11:13 - Eva Wiseman (Guardien)

'biti ženstvenom znači mrziti svoje tijelo'

Zašto se i dalje ne osjećamo dobro u vlastitoj koži?

Vrijeme radnje: toplo ožujsko jutro. Mjesto radnje: Sveučilište u Bristolu. Ispred zgrade Sveučilišta studenti i studentice leže na travi s knjigama i bilježnicama prebačenima preko lica. Unutra, u sobičku prepunom registratora i fascikala, članice Centra za proučavanje izgleda (izv. Centre for Appearance Research - CAR) razgovaraju o savršenstvu. Skupina pod vodstvom Nichole Rumsey i Diane Harcourt analizira rezultate istraživanja koje bi nam trebalo ponuditi odgovore na dva goruća pitanja: a) kako se nositi s rastućim nezadovoljstvom fizičkim izgledom, i b) zašto dovraga nismo zadovoljni/e vlastitim izgledom?

Prije dvije godine počela sam pisati kolumnu uz koju se redovito pojavljivala moja fotografija. Pogled na fotografiju u meni je izazivao nelagodu, tugu, katkad i nervozu. Sve više sam postajala svjesna ne samo vlastitog nezadovoljstva vlastitim izgledom, već i činjenice da me to nezadovoljstvo čini izuzetno nezadovoljnom! U tome nisam usamljena. Naime, sva dosadašnja istraživanja CAR-a jasno pokazuju da velik broj Britanaca i Britanki itekako dobro zna kako se osjećam.

Doživljaj vlastitog tijela (tzv. body image) subjektivni je doživljaj vlastitog izgleda, neka vrsta akumulacije cjeloživotnih asocijacija, neuroza i želja, sve to projicirano na naše ruke i bedra. S navršenih pet godina, dijete razumije da ga drugi ljudi promatraju i (pr)ocjenjuju. Sa sedam godina pokazuje prve znakove nezadovoljstva vlastitim izgledom. Kod 90 posto odraslih žena u Britaniji pomisao na vlastiti izgled izaziva tjeskobu i akutno nezadovoljstvo. Takvi osjećaji, nažalost, ne slabe s godinama. Rumsey otkriva da se velik broj žena ni u svojim osamdesetim godinama ne osjeća dobro u vlastitoj koži. Mnoge mlade žene previše su samosvjesne da bi se bavile tjelovježbom. Neke se okreću piću kako bi se lakše nosile s ´problemom´ vlastitog izgleda, dok 50 posto mladih djevojaka puši kako bi umanjile apetit. Je li bih pretjerala ako bih ustvrdila da ih ti strahovi i tjeskobe polako (ali sigurno!) ubijaju?

Članica liberalne stranke i zastupnica u Parlamentu Jo Swinson prepoznala je da problem postoji i odlučila nešto poduzeti. Njena Vlada inicirala je istraživanje o doživljaju tijela među britanskom populacijom. Rezultati, tvrdi Swinson, su zastrašujući – polovica djevojaka u dobi od 16 do 21 godine razmišlja o estetskoj kirurgiji, dok se broj poremećaja u prehrani u posljednjih 15 godina udvostručio. Nezadovoljstvo izgledom vodi u nesigurnost. Danas sve manje mladih aktivno sudjeluje u nastavi.

Budući da se tijelo neprestano prezentira kao izvor moći, sve se više žena i muškaraca osjeća nemoćno. Čak 69 posto sudionika/ca istraživanja izjavilo je da bi željeli/le izgledati kao netko drugi. Njihove živote ne uništava njihov izgled, već način na koji se osjećaju po pitanju vlastitog izgleda. Stvar je komplicirana. Čak je i istraživanje tog problema izuzetno komplicirano – istina mi neprestano izmiče. Put me vodi do psihoterapeutkinje Susie Orbach, autorice studije Fat is a Feminist Issue iz 1978. godine (Debljina je feminističko pitanje).

"Svjesna sam toga da je ljepota subjektivna i da se ništa strašno neće desiti ako nabacim koju kilu, moja knjižnica je prepuna studija i znanstvenih radova o tijelima i doživljaju tijela, a usprkos svemu tome, i dalje sam nezadovoljna vlastitim izgledom.

Zašto?", pitam Orbach.

"Zato što nitko od nas ne živi u vakuumu. Nezadovoljstvo vlastitim tijelom postalo je toliko rašireno da ga često puta uopće ne percipiramo kao problem. To je postalo sasvim normalno", objašnjava ona. Prepoznati i osvijestiti vanjski pritisak nije dovoljno.

Koliko kilograma sam dobila?

Koliko kilograma sam dobila?

S članicama Centra za proučavanje izgleda razgovaram o tome u kolikoj su mjeri ljudi okupirani vlastitim izgledom, te na koji način taj isti izgled uvjetuje njihov osjećaj vrijednosti. Tendencija da se uspoređujemo s drugima nije nova, no ono što jest novo je način na koji koristimo slike o sebi i drugima. Poznata studija provedena pedesetih godina prošloga stoljeća među tinejdžerkama na Fidžiju pokazala je da se svega tri godine nakon pojave televizije na otoku, čak 50 posto djevojaka počelo osjećati 'predebelo'. Jedna od ispitanica željela je biti poput omiljenih junakinja iz serije Beverly Hills 90210: "Moram raditi na sebi, promijeniti prehrambene navike, početi vježbati", govorila je.

Zahvaljujući Internetu, danas smo preplavljeni slikama. Više se ne uspoređujemo samo s 'lokalnim slikama', našim prijateljima i susjedima, već s poznatim osobama, nepoznatim sudionicima društvenih mreža, riječju s oko 5.000 (uglavnom photoshopiranih) fotki koliko ih u prosjeku vidimo svaki tjedan. Iako nisam prijateljica retuširanja i photoshopa, čini mi se pogrešnim svu krivnju svaljivati isključivo na to. Čini se nekako prejednostavnim. Slažem se s Tinom Fey koja tvrdi da photoshop sam po sebi nije ništa loše. Loš je tek način na koji ga koristimo, kao i činjenica da photoshopirane slike postupno zamjenjuju sve ostale.

Kad je riječ o uzrocima epidemije nezadovoljstva fizičkim izgledom, navikli smo prstom upirati u modnu industriju i koštunjave supermodele koje nam nameće. Skloni smo kriviti modne časopise (zbog fotografija koje objavljuju), modne agencije (zbog djevojaka koje unajmljuju), dizajnere (zbog modela koje osmišljavaju, a koji pristaju samo najmršavijim djevojkama). Urednica časopisa Vogue Alexandra Shulman pokrenula je Inicijativu za zdravlje kojoj je cilj promovirati zdraviji pristup doživljaju tijelu unutar modne industrije. Ideja je natjerati dizajnere da razmisle o posljedicama sićušnih komada odjeće i ekstremno mršavih modela koji ih nose. Znači li to, pitam Alexandru Shulman, da modna industrija preuzima odgovornost za našu poremećenu percepciju fizičkog izgleda? Da li priznaje da nam ne prodaje samo odjeću, već i doživljaj tijela? Shulman odmahuje glavom. Godine 2009. uputila je pismo vodećim međunarodnim modnim kućama, žaleći se na sićušne odjevne predmete koji pristaju isključivo djevojkama 'bez grudi i bedara'. Je li to potaknulo kakve pozitivne promjene?

"Nažalost, mnogi su još uvijek slijepi. Čini mi se da moda u tom smislu ne drži korak sa stvarnim svijetom", kazala je. Ispitujem ju o mitovima i stereotipima o Vogue-u i modnoj industriji općenito.

Adele, Vouge

Adele, Vouge

"Nedavno smo fotografirali Adele za naslovnicu listopadskog broja. Mnogo se prašine podiglo oko činjenice da je na fotografiji samo njeno lice – no stvar je u tome da smo samo poštivali Adeline želje. Osobno sam priželjkivala fotografiju čitavog tijela, no ona bi se pobunila čim bismo malo udaljili fotoaparat". Rezultat je bio jedan od najslabije prodavanih brojeva u povijesti Vogue-a.

"Vogue je jedan od rijetkih ženskih časopisa koji ne piše o dijetama, ne secira niti komentira tuđi izgled", ističe Shulman.

Jesu li dijete glavni krivac za našu tjeskobu? Stručnjak za poremećaje u prehrani kaže mi da su mnogi njegovi pacijenti započeli s Atkinsovom dijetom, no čini se kako problem nije u poremećajima u prehrani već u poremećenoj prehrani. Pojam poremećene prehrane obuhvaća kompetitivne dijete i jedenje u tajnosti. Oba oblika ponašanja mogu rezultirati i poremećajima u prehrani i pretilošću, no najčešće tek pojačavaju osjećaj tjeskobe i nezadovoljstva. Stopa depresije među djevojkama i ženama udvostručila se u razdoblju od 2000. do 2010. godine. Što su žene više sklone samo-objektivizaciji, to je veća vjerojatnost da će postati depresivne. Treba li među krivce ubrojiti i veliku pažnju koju mediji poklanjaju poremećenoj prehrani? Časopis Grazia nedavno je pisao o tome kako je Beyoncé izgubila postporođajne kile jedući samo salatu, dok je Cosmopolitan opsežno izvještavao o najnovijoj dijeti Kate Middleton koja sedam dana jede isključivo proteine da bi se zatim počastila s dva ´slavljenička´ obroka. Ukoliko se čitateljice izgledom ne mogu mjeriti s Kate ili Beyoncé, očito je da se ne trude dovoljno.

Lauren Goodger

Lauren Goodger

Lauren Goodger, zvijezda britanske TV emisije The Only Way is Essex, jedna je od mnogih celebrity-a čiji je izgled neprestano pod povećalom medija.

"Gospođica Goodger pokazuje bucmasti gornji dio tijela u nimalo laskavoj haljini", naslov je jednog on-line članka (od njih 546). Susrećem se s Goodger koja je prije nekoliko tjedana započela s drastičnom dijetom. Većina se žena osjeća pod povećalom po pitanju izgleda, no kakav je osjećaj znati da u to povećalo zaviruje 99 milijuna ljudi mjesečno?

"Vrlo iscrpljujuće. Prestala sam čitati komentare na internetu. Nekada sam obožavala modne časopise, no sada ih više ne kupujem", priznaje Goodger.  Prošle je godine operirala nos jer, kako kaže, nije mogla podnijeti vlastiti profil na TV ekranima. Većina njenih kolegica iz emisije The Only Way is Essex podvrgnula se nekom obliku estetske kirurgije, od povećanja grudi preko podizanje stražnjice do injekcije botoxa.

"Odakle ta ideja da naš prirodni izgled nije dovoljno dobar, da moramo izgledati kao supermodeli?" pita se Goodger. Razgovaramo o ´lošoj´ hrani, dvostrukim standardima, o slavnim osobama koje sebe opisuju kao 'goleme i sretne', a onda odjednom počnu skidati kilograme. Nakon kratke pauze, Goodger kaže: "Moja mlađa sestra postala je anoreksična u 11-oj godini. U školi su joj prilijepili nadimak Miss Piggy. Ja nisam imala pojma što su dijete tamo negdje do 18-e godine. Stvari su se strašno promijenile. Ona čita modne časopise, zahtjeva torbice i krpice s potpisom. To je potpuno suludo! Još je klinka, a već nosi šminku i umjetne trepavice".

Ne bih li doznala kako je to odrastati u današnjem svijetu, okupljam oko sebe skupinu tinejdžera i tinejdžerki. Pojam ´doživljaj vlastitog tijela´ ne treba im posebno objašnjavati. Uz izuzetak Stephena (koji kaže: "Mislim da sama činjenica da nemam ništa za reći o doživljaju tijela sama po sebi govori dovoljno. Dečkima je mnogo lakše"), svi imaju nešto za reći. Za početak, ispravljaju neke od mojih predodžbi. Od djevojaka se ne očekuje da budu ultra-mršave već da izgledaju sexy.

"Svaka od nas želi izgledati poput Kim Kardashian, iako znamo da je dosadna osoba. Ne želimo njenu osobnost, samo njeno tijelo", kaže Claudia.

Kim Kardashian

Kim Kardashian

"Ne želimo izgledati poput Kate Moss. Želimo obline, ne kosti", kaže druga.

Ovo je prvi put da se u jednadžbi našao i sex. Do sada su svi govorili isključivo o mršavosti i kontroli, ne o mijenjaju tijela u svrhu privlačenja suprotnog spola. No, kako primjećuje Bridget, ekstremnu mršavost moguće je postići izgladnjivanjem, dok je 'sexy tijelo teže ostvariv cilj'. Amber progovara o prikazima ženskog tijela u medijima. "Svi znamo da su slike koje nam se serviraju photoshopirane, no vjerojatno nismo svjesne kako to utječe na nas". Iznenađuje me njihova pismenost po pitanju doživljaja tijela. "Prisiljene smo o razmišljati o tome", objašnjava Bridget. "O tome se razglaba na svakom programu, svake večeri", nadodaje. Svi počinju izvikivati nazive emisija posvećenih dijetama, odijevanju, plastičnoj kirurgiji... "Toliko je konfliktnih poruka: najprije vam tupe da ´volite sebe i svoje tijelo´, a onda razglabaju o tome kako je grozno biti debeo. Poruka ´budite zdravi i vježbajte´ razlikuje se od poruke ´budite sretni u vlastitoj koži´, zar ne?", rekli su.

Susie Orbach i dalje vodi borbu protiv kozmetičke i fitness industrije, modnih kuća i plastične kirurgije koje, kako tvrdi, 'stvaraju ozračje u kojem žene i djevojke osjećaju odbojnost prema vlastitim tijelima'. Nedavno se u medijima i britanskom Parlamentu obrušila na predstavnike dijetne industrije – povod je bila televizijska reklama za najpoznatiji svjetski dijetni režim Weight Watchers, vrijedna 15 milijuna funti.

"Dijetnu bi industriju trebalo dovesti pred sud zbog lažnih izjava i obmanjivanja javnosti", tvrdi Orbach. No, usprkos svim njenim naporima da skrene pozornost javnosti na opasnosti poremećenog doživljaja tijela, razina nezadovoljstva fizičkim izgledom danas je veća nego ikada.

"Najprije morate uvjeriti ljude da ovaj problem nije nipošto trivijalan. Zatim im morate pokazati koliko je ozbiljan. Onda tek na red dolazi borba protiv samih industrija i kompanija koje nam nameću nezdrave i nerealne ideale. Iskreno, potpuno sam iscrpljena. No, što mi drugo preostaje?", upitala se Orbach.

Trenutno radi na projektu kojem je cilj istražiti načine na koje se doživljaj tijela prenosi s majki na kćeri. Smatra da bi primalje i medicinske sestre ovdje mogle itekako pomoći, upozoravajući novopečene majke da bi njihovo nezadovoljstvo vlastitim tijelima moglo imati negativne posljedice na njihovo potomstvo.

"Novopečene mame potpuno su opsjednute svojim tijelima. Netko ih mora spustiti na zemlju i utuviti im u glavu da ne moraju istog trenutka izgubiti težinu dobivenu u trudnoći", objasnila je.

Jo Swinson pred Vladu je stavila niz preporuka i zahtjeva. Među njima su i podrška za rodilje, regulacija kozmetičke industrije i estetske kirurgije, kao i odbacivanje 'nepreciznog' indeksa tjelesne mase kao standardnog načina za utvrđivanje pretilosti. Pitam se što mi sami možemo učiniti? Mislim da je prvi korak u mijenjanju navika i načina razmišljanja, poput razvijanja kritičkog stava prema medijima. Svi znamo da su mediji konstrukti, te da ovise o sponzorima i reklamama. Stoga, trebamo se podsjećati da su tijela koja vidimo tijela koja potiču na kupnju i trošenje. Razmišljanje i diskutiranje o medijima pomoći će nam da se postupno osjećamo bolje. Mnoge škole potiču svoje učenike da javno progovaraju o nerealističnim idealima ljepote s kojima se svakodnevno susreću. Razgovor pomaže reducirati internalizirane ideale ljepote i nezadovoljstvo vlastitim imaginarnim manama. S Phillippom Diedrichs iz udruge CAR razgovaram o vezi između dijeta i ženstvenosti.

"Uzimanje hrane postaje čin komunikacije. Iskazujemo vlastitu ženstvenost kroz odabir hrane", kaže Diedrichs. No, to nije sve: "Društvo nas uči da zauzimamo negativan stav prema vlastitim tijelima".

Diedrichs me upoznaje s konceptom zvanim fat talk (doslovno: razgovor o debljini), svakodnevnog razgovora koji promovira ideal mršavosti i pojačava nezadovoljstvo vlastitim izgledom (npr. komentari poput: "Super izgledaš. Zar si smršavila?", ili odbijanje kolača uz izliku: "Doista ne bih smjela"). "Svega tri minute fat talk-a dovoljne su da znatno uvećaju naš osjećaj nezadovoljstva vlastitim izgledom", kaže Diedrichs.

Na kraju razgovora s članicama CAR-a moje nezadovoljstvo vlastitim tijelom nije nestalo, no naučila sam kako ga kontrolirati. Mrzimo naša tijela zbog vizualne kulture u kojoj živimo, zbog modne industrije koja ne drži korak sa stvarnim svijetom, zbog medija koji seciraju ženska tijela i preplavljuju našu kulturu pričama o promjenama tijela, zbog estetske kirurgije koja svakim danom postaje sve dostupnija i sve naprednija. Zbog toga što danas biti ženstvenom znači mrziti svoje tijelo. Dok napuštam zgradu osjećam se sasvim drugačije nego kad sam tek došla. Imam iste noge, isto lice, iste zube, no nešto u mom umu se promijenilo.


 Prevela i prilagodila: Nada Kujundžić

Tagovi: body image, centra za proučavanje izgleda, dijeta, izgled, kilogrami, nezadovoljstvo, svijet, težina, tijelo, žena

Vezani članci:

Facebook komentari

Prikaži stare komentare (1)

Stari komentari

ana:
Vrlo poucan tekst! :)
06.08.2012. 00:53

Iz drugih medija

AEM