Prozor u svijet

11.05.2012. 10:46:17 - Nada Kujundžić

Male princeze u visokim potpeticama

Disneyeve princeze

Disneyeve princeze

- osvrt na knjigu Peggy Orenstein Cinderella Ate My Daughter. Dispatches from the Front Lines of the New Girlie-Girl Culture (izdavač: Harper Collins, New York. 2011. godine)

Polovica djevojčica u dobi od šest do devet godina redovito koristi ruž ili sjajilo za usne; američke predadolescentice troše više od 40 milijuna dolara mjesečno na kozmetiku; 2007. godine lansirano je sredstvo za depilaciju za desetogodišnjakinje; 2009. godine 12 000 injekcija Botoxa uštrcano je djevojčicama u dobi između trinaest i devetnaest godina...

Ne, nije riječ o izvatku iz kakvog jezivog SF / distopijskog romana, već o slici američke stvarnosti. Nekada su se djevojčice igrale odraslih navlačeći mamine cipele i obilno nanoseći ruž za usne (i to redovito po čitavom licu); danas paradiraju naokolo u vlastitim cipelicama na visoku petu s trendy frizurom i besprijekornom šminkom. Treba li nas to zabrinjavati? Je li to tek faza, normalni dio odrastanja, ili razlog za paniku i drastične mjere? Ovakva i slična pitanja u svojoj najnovijoj knjizi Cinderella Ate My Daughter (doslovno: "Pepeljuga je pojela moju kćer") postavlja američka novinarka i popularna blogerica Peggy Orenstein*. Otkako je rodila djevojčicu, Orenstein i sama aktivno participira u popularnoj kulturi za djevojčice ili, kako ju sama ponešto posprdno naziva, girlie-girl kulturi. Promišljajući o raznim aspektima suvremenog društva i kulture, Orenstein se posvuda susreće s jednim te istim paradoksom: s jedne strane, žene si odlučno krče put prema naprijed, rušeći pri tom barijere koje su donedavno priječile pristup raznim profesijama i društvenim sferama. S druge strane, vjekovni diktati dražesti, dopadljivosti i ljepote nimalo ne gube na snazi. Živimo u svijetu, tvrdi Orenstein, u kojemu se svim djevojkama, bile ono tro- ili tridesettrogodišnjakinje poručuje da je jedini siguran put do uspjeha taj da izgledaju poput Pepeljuge.

Progovarajući iz trostruke pozicije novinarke, mame djevojčice osnovnoškolskog uzrasta, te ´bivše djevojčice´, Orenstein nastoji dekonstruirati marketinške, patrijarhalne i ine mehanizme u pozadini tirade ružičastog, šljokičastog i ljepuškastog u koju se posljednjih godina prometnula popularna kultura za djevojčice. U svom nastojanju da odabrani problem sagleda sa što više različitih aspekata, autorica promišlja o dječjim filmovima i TV emisijama (na tapeti su se našli "Muppeti", "Ulica Sezam", "Dora istražuje"...), modnoj industriji, društvenim mrežama, pop glazbi, igračkama (neizbježna Barbika i shoppingom opsjednute Bratzice), pa čak i predsjedničkoj kampanji Hillary Clinton. Inicijalni impuls za knjigu dolazi prvenstveno iz osobnog iskustva (rođenje kćeri), no to ne znači da je riječ o kakvom memoaru ili (hiper)subjektivnoj tiradi protiv suvremenih zala.

Naprotiv, Orenstein se svojski trudi problemu pristupiti sa što više različitih aspekata, pa je tako među (ružičastim i šljokičastim!) koricama knjige moguće pronaći i analize rezultata znanstvenih istraživanja i statističkih podataka, prikaze virtualnih zajednica i društvenih mreža za djecu, pomno čitanje tradicionalnih bajki, izvještaj s koncerta tinejdžerske pop-princeze Miley Cyrus, interviewe s povjesničarima, marketinškim stručnjacima, psiholozima, neuroznanstvenicima, roditeljima, te samim djevojčicama. Jedan od glavnih aduta ove knjige leži u činjenici da si usprkos osobnom angažmanu autorica ne dopušta emocionalno nabijene tirade protiv suvremenih zala, niti se razbacuje optužbama i osudama. To možda najbolje dolazi do izražaja u poglavlju posvećenom izborima za male missice koji su u Americi odnedavno i osnova reality show-a "Toddlers & Tiaras". I dok nipošto nije pobornik ideje da se djevojčice predškolske dobi šminkaju i šepire pred žirijem u kupaćim kostimima, Orenstein isto tako ne staje na stranu producenata i gledatelja spomenutog reality show-a, kojemu je cilj male natjecateljice i njihove roditelje prikazati u što negativnijem svjetlu. Sličan oprez zamjetan je i u analizi ´novih´, ´feminističkih´ bajki: "većina njih", piše Orenstein, "među sintagme ´za cure´ i ´protiv dečkiju´ umeće znak jednakosti. (...) Za mene to nije napredak već osveta".

"Otkada to svaka djevojčica želi biti princeza?" zbunjena je Orenstein. Iskreno, i sama dijelim tu zbunjenost. Razmišljajući o vlastitom djetinjstvu naviru mi slike jurcanja na biciklu, gumi-gumija, igranja lovice i gledanja Ninja kornjača. Princezama ni traga. No dobro, imala sam i ja Barbiku (i to u vjenčanici!), ali mi nikada nije palo na pamet nasaditi joj (ili sebi) tijaru na glavu. Dakako, vremena se mijenjaju, svaka generacija ima svoje interese, idole i slično, no kada je to postalo normalno da se curice vrtićke dobi šminkaju i da su, općenito uzevši, modno osviještene? Možda se varam, no u ´moje vrijeme´ (daklem, kad sam još bila klinka) od djevojčica se nije očekivalo da budu... pa, ženstvene! Moja ženska klika i ja redovito smo dolazile kući poderanih koljena i prašnjavih stražnjica; obožavale smo se s dečkima igrati lopova i pandura, ponekad se s njima i potući, kotrljati se niz brijeg i loviti punoglavce po barama (bojim se da ružičaste haljinice za kakvima pate današnje djevojčice ne bi bile najsretniji odjevni odabir niti za jednu od nabrojanih aktivnosti). Istinaibog, danas je prava rijetkost vidjeti klince i klinke da se igraju ičega osim kompjuterskih igara i da uopće borave na otvorenom (možda mi se čini, ali gumi-gumi kao da je nestao s lica zemlje!!), ali to je već druga priča...

Da ne bi ispalo da sam vlastito djetinjstvo provela u nekoj vrsti utopije rodne jednakosti, i onda je vrijedilo ´pravilo´ da su autići za dečke, a lutke za cure. No lopte, bicikli, uže za preskakivanje, šarene krede ili romobili bili su za sve. Takve unisex igračke, tvrdi Orenstein, stvar su prošlosti. U trgovinama igračaka postoji strogo razgraničenje između (raznobojnog) odjela za dječake i (ružičastog) odjela za djevojčice. Dok se dječacima nude igračke koje potiču kreativnost, intelektualni angažman ili fizičku aktivnost, u slučaju djevojčica sve se manje-više vrti oko oblačenja, presvlačenja, dotjerivanja, uljepšavanja, češljanja, šminkanja i općenito beskonačnog zurenja u ogledalo. Bezbrojne lutke kojima su nakrcane police dolaze u svim bojama, oblicima i veličinama, iz različitih zemalja i od različitih proizvođača, no jedna stvar ih povezuje – sve su prekrasne. A najljepše od najljepših su, dakako, Disneyeve princeze.

Ako ste kojim slučajem posljednjih nekoliko godina proveli u špilji ili na pustom otoku pa niste upoznati s fenomenom Princeza, kratko objašnjenje: brand (lansiran 2001.-e) okuplja popularne junakinje iz Disneyevih filmskih uspješnica. Snjeguljica, Pepeljuga, Aurora (iz animiranog filma Uspavana ljepotica), Ariel (Mala sirena), Belle (Ljepotica i zvijer) i Jasmine (Aladdin) potrpane su u jedan koš na koji je Disney kompanija ponosno prilijepila etiketu "Disney Princess" (Disneyeva princeza). Veseloj družini naknadno su se pridružile i Mulan (koja nema veze s princezama, ali nema veze), Tiana (Princeza i žabac), Pocahontas (tehnički, kćerka poglavice, ali hej – zašto ne bismo naturivali zapadnjačke koncepte drugim kulturama?) i Zlatokosa (Jako zapetljana priča). Na prvi pogled se možda čini da čitava stvar počiva na ideji sestrinstva i girl power-a. Na kraju krajeva, poanta je okupiti različite junakinje iz različitih priča (filmova) i različitih kultura: Snjeguljica i Pepeljuga zajedno ispijaju koktele, dok Mulan i Belle guštaju u partiji tenisa... Ili? "U Disneyevim pričama postoji samo jedna princeza", kaže Orenstein. "Svoje probleme princeze mogu povjeriti kakvom suosjećajnom mišu ili šalici čaja, no (barem u poznatijim pričama), nemaju prijateljica. Ne dao Bog da Snjeguljica Trnoružicu potapša po ramenu". Princeze, čini se, zaziru od ženskog društva. Štoviše, ako pažljivije proučite njihove zajedničke slike, vidjet ćete da svaka od okrunjenih ljepotica gleda u drugom smjeru. Čitav brand Disneyevih princeza u principu se vrti oko odjeće, šminke i nakita. Ako mi ne vjerujete, bacite pogled na Disneyev web shop (upozorenje: nije za one slaba srca!) u kojemu možete pronaći divote poput spavaćice-vjenčanice u kojoj vaša "mala princeza" može sanjati o svom "posebnom danu", štikli za petogodišnjakinje, šminke, kostima itd.

Možda bi, oprezna je autorica, ipak bilo pretjerano ustvrditi da su lutke princeza ili serija Hannah Montana sami po sebi štetni. No svaki od tih fenomena predstavlja još jednu kariku u lancu, još jedan oblik perpetuacije temeljne ideje o ženstvenosti, seksualnosti i identitetu općenito kao izvedbama, kao nečemu što je moguće kupovati i prodavati. Poruka koja se neprestano odašilje djevojčicama (i ne samo njima) jest ta da tvoj izgled diktira ono što jesi. Dakako da nema ništa inherentno loše u lijepim, mladim i vitkim junakinjama kakvih su prepuni filmovi, serije, reklame, itd. no problem je u tome što za takve identifikacijske modele ne postoji alternativa. Imali smo prilike vidjeti Disneyevu junakinju koja se laća mača i spašava stvar, no junakinja koja bi bila punašna (ili barem prosječne građe, tj. koja nema minijaturni strukić i savršenu liniju) ili neugledna (ili barem prosječnog izgleda, tj. koja nema savršenu kosu, savršen ten, ogromne hipnotizirajuće okice...)..eh, toga ćemo se načekati!

Pa što nam je činiti? Poharati trgovine igračaka i napraviti lomaču od Barbika i lutaka princeza? Hmm ne zvuči loše, no moglo bi biti kontraproduktivno. Iako je itekako rječita pri ukazivanju na negativne aspekte popularne kulture, Orenstein priznaje da je teško oduprijeti se sve snažnijim pritiscima, te ne osuđuje roditelje koji pred njima popuštaju. Na kraju krajeva, i sama je u poziciji da s jedne strane nastoji potaknuti kćerku da bude samostalna, snažna i samosvjesna, a s druge poštivati njene vlastite izbore (pa bile to i lutke princeza). Lako je govoriti o potrebi za subverzijom i opiranjem mainstream kulturi, no "nitko ne želi da se njegova/njezina kćer osjeća isključenom ili da se nađe na meti zadirkivanja jer se ´pogrešno odijeva´, ima ´pogrešnu frizuru´ ili sluša ´pogrešnu´ glazbu". Kako onda odoljeti invaziji princeza? Iako je protekla dva desetljeća provela "pišući o djevojčicama, razmišljajući o djevojčicama, raspravljajući o tome kako bi djevojčice trebalo odgajati", autorica ne nudi gotova rješenja i jednostavne recepte budući da takva, kako se čini, naprosto ne postoje (ili im se naša Peggy još nije domislila). No posljednje stranice ipak odišu optimizmom: prvi korak ka promjeni, smatra Orenstein, krije se u osvještavanju i kritičkom promišljanju (u tu bi svrhu, idealno, trebala poslužiti i ova knjiga): "Započnemo li s time, ako nastojimo da djevojčice same sebe počnu promatrati iznutra a ne izvana, pomoći ćemo im da u konačnici pronađu vlastite sretne završetke".

________________________________________

* Ako već niste u prilici dočepati se ove zanimljive i duhovite knjige (hrvatski prijevod za sad ne postoji), posjetite http://peggyorenstein.com/ i škicnite koji od podjednako zanimljivih i duhovitih blogova.

 

Tagovi: bajke, djevojčice, igračke, izbori ljepote, mediji, princeze, role modeli, rozo, ružičasto, seksualiziranje

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM