Prozor u svijet

07.11.2011. 10:52:28 - Karmela Gajdek

PRETVARA LI SE ARAPSKO PROLJEĆE U TMURNU ZIMU

Nedavna događanja pokazuju da su arapskim proljećem uspješno srušena tri diktatora: egipatski Hosni Mubarak, tuniški Ben Ali i libijski čelnik Moamer Gadafi.

Što za budućnost Bliskog istoka predstavlja uklanjanje trojice tiranina? Što njihovo uklanjanje predstavlja vođama arapskog proljeća i ženama ove regije koje su se borile za svoja prava i zahtijevale uvođenje demokracije u svoje države? Da li je arapsko proljeće umrlo nasilnom smrću i proždire li revolucija svoju djecu?

Činjenica jest da su ti autokratski režimi, bez iznimke, surađivali sa Zapadom. I predsjednik Ben Ali u Tunisu i Mubarak u Egiptu i pukovnik Gadafi imali su svoje veze sa zapadnim demokracijama.

U Tunisu je, nakon nedavno provedenih izbora, na vlast došla islamistička stranka Ennhada predvođena Rashidom Ghamushijem koji se u zemlju vratio nakon svrgavanja Ben Alija i 20 godina izgnanstva provedenog u Velikoj Britaniji.

U Egiptu je trenutno, do provođenja izbora, na vlasti Prijelazna vlada, odnosno Vrhovno vijeće egipatskih oružanih snaga (SCAF). Klima nakon Mubaraka nije pretjerano pozitivna i vrijeme će pokazati koliko će biti učinkovita demokracija. Bilježi se uspon Muslimanskog bratstva i islamističkog nasilja.

U Lijbiji je, uz pomoć SAD-a, postavljeno Prijelazno nacionalno vijeće (NTC) predvođeno Mustafom Abdul Jalilom. NTC se poziva na šerijatski zakon i uvođenje poligamije.

Tunis, Egipat i Libija lako mogu postati islamističke države koje bi mogle uništiti regionalnu demokraciju i mir.

Ono što su vođe arapskog proljeća tražile jesu: sloboda od autokratskih režima i represije,  te uvođenje demokracije mirnim putem. Revolucionari su se pobunili i zbog globalne ekonomske krize, zbog nemogućnosti zapošljavanja mladih visoko obrazovanih ljudi, zbog pada proizvodnje, zbog nejednakosti i socijalne nesigurnosti. No, najnovija događanja u Egiptu, Tunisu i Libiji pokazuju da promjene ne dolaze mirno. Da li će ti događaji imati veće posljedice i pretvoriti arapsko proljeće u dugu, tmurnu arapsku zimu?

Zbog onoga što se trenutno događa u Libiji, Egiptu i Tunisu postoje opravdani strahovi, osobito zbog jačanja islamističkih pokreta koji vješto pokušavaju oteti promjene mladim revolucionarima i revolucionarkama i njihovim ambicijama za uvođenje svjetovnih ustava koji bi trebali odvajati državu od religije.

Povijest pokazuje da sloboda ima svoju cijenu. Idealima treba ostati posvećen, međutim na njih se ne smije gledati idealistički ili naivno. Trenutna situacija u zemljama zahvaćenim arapskim proljećem daje razloge za zabrinutost. Polarizacija između svjetovnog i islamističkog trenda sprečava ozbiljne rasprave o glavnim društvenim i gospodarskim pitanjima i izazovima za zemlje.

 

Za žene borba se nastavlja

Uloga žena u arapskom proljeću bila je ogromna. U arapskim zemljama, u kojima su javnom scenom dominirali muškarci, razbijen je mit o muslimankama kao ženama koje sjede kod kuće. One su dokazale da mogu mobilizirati ljude daleko učinkovitije. Niz je žena koje su iznjedrile revoluciju, poput: Leil Zahre Mortade koja je pokrenula facebook stranicu Women of Egypt, Esraae Abdel Fattah, organizatorice prosvjeda na Tahriru, jemenske dobitnice Nobelove nagrade za mir Tawakul Karman ili tunižanke Irgui Najet itd.

Nakon revolucije nad njihovim glavama nadvili su se oblaci sumnje. Sada im prijeti opasnost od nametanja islamističkih zakona i one strahuju za svoje slobode i prava.

Čelnik Ennhade, pobjedničke stranke na nedavno održanim tuniškim izborima, Rashid Ghamushi, izjavio je da neće biti promjena u rodnoj politici i da neće uvesti poligamiju. No, poboljšanja nisu najavljena.

Libijke također nisu sretne. Za vrijeme Gadafijevog režima Libijke su imale jednaka prava s muškarcima. Imale su važnu ulogu u javnom životu. No, sada se najavljuje uvođenje poligamije.

U Egiptu, u trenutnoj Ustavotvornoj skupštini koja treba izraditi nacrt novog ustava nema ni jedne žene. Novim izbornim zakonom ukinuta je kvota od 64 mjesta rezervirana za žene. Novim pravilom političke stranke moraju imati najmanje jednu ženu na listi, no ne navodi se na kojem mjestu bi ona trebala biti.

Vrijeme tranzicije i preobrazbe očito neće biti lako i očito se borba arapskih žena nastavlja. Demokratska tranzicija daleko je od potpune demokracije.

Zabrinutost žena je zbog opasnosti jačanja teokracije i novih islamističkih vođa koje će skretati zemlju unatrag, u patrijarhat, umjesto u demokraciju i jednaka prava za žene.

Činjenica je da žene u ovim državama čine više od polovice stanovništva. S obzirom na to, ženska prava i odgovornost ne bi smjela biti umanjena i one bi morale biti aktivno uključene u proces donošenja odluka i dobiti podršku muškaraca u javnom životu.

Analize arapskog proljeća pokazuju da su žene imale važnu ulogu i kao vođe i kao organizatori.

Egipatske nevladine organizacije procjenjuju da su oko 40 posto prosvjednika na Tahriru činile žene.

U Jemenu, Tawakul Karman godinama je mirno pozivala na okončanje Salehovog režima, a ove godine nagrađena je za svoju borbu Nobelovom nagradom za mir.

U Libiji revoluciju je pokrenula skupina žena pravnica.

Sirijke su započele demonstracije protiv Assada sjedenjem na autocestama.

Nedavno su Saudijke dobile pravo glasa i postaju punopravne članice Vijeća Shura dokazujući svoju vrijednost kao profesionalke, studentice, aktivistice, supruge i majke.

Primjere žena arapskog proljeća ne treba promatrati kao izvanredne događaje, nego kao izazov svim ženama u svijetu da se pojave i sudjeluju u javnom životu i rješavanju pitanja od nacionalnog interesa. U revolucijama su jednako sudjelovali i politički aktivisti i profesionalci i konzervativci i liberali i domaćice, što dokazuje da pitanja i borba nisu bili ograničeni samo na jednu skupinu.

Ograničavajućim pristupom ženama javnom životu i odlučivanju ne lišava se samo polovica građana glasanja, već se ograničava i vizija onoga kako država treba izgledati.

Jasna poruka arapskog proljeća je – mi, ljudi, muškarci i žene, ne želimo biti pasivni. Želimo promjene i nije nas strah tražiti ih.

Međutim, borba se nastavlja i dalje. Sloboda glasovanja jest veliko postignuće, pogotovo za one koji je desetljećima nisu imali. Međutim, demokracija nije samo sloboda glasovanja. Ona niti počinje niti završava u glasačkoj kutiji. Izgradnja demokracije dugotrajan je proces koji uključuje puno više, poput prava na osnivanje sindikata, jednakost i ravnopravnost u svim područjima za žene i sve etničke skupine, preraspodjelu zemlje, jednak pristup obrazovanju, slobodu medija itd. Novi predstavnici vlasti moraju u potpunosti biti sposobni za razumijevanje ovih procesa. S druge strane, građani i građanke ne smiju se pokolebati, već i dalje ulagati snažne napore prema dodatnim postignućima na putu prema punopravnoj demokraciji koja će ispuniti sva njihova očekivanja i kojom će dobiti svoja zaslužena prava.

Tagovi: afrika, arapsko proljeće, egipat, libija, svijet, tunis

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM