Prozor u svijet

03.11.2011. 10:39:23 - Vesna Kesić (gong.hr)

Što zapravo hoće taj narod? I kako to ostvariti?

"Okupacija" zagrebačkog glavnog trga, po uzoru na svjetski pokret Occupy Wall Street (OWS) trajala je kratko, samo nekoliko sati. Narodni plenum koji je trebao osigurati kontinuitet prosvjeda, održan je samo još jednom. Ovdje analiziramo neke razloge zašto u Hrvatskoj ne uspijevaju čak niti prosvjedi, iako se na svakom koraku osjeća bijes nezadovoljnih građana.

 

Prva hrvatska Okupacija 15.0.11., dogodila se je prije puna dva tjedna, a da se nakon toga ništa nije bitno promijenilo u dominantnom javnom diskursu. Dan nakon, mediji i policija prebrojavali su žive i zdrave, kad već nije bilo ranjenih, a niti milijunskih šteta kao u Rimu. Procjene broja okupljenih na glavnom zagrebačkom trgu varirale su od 3000 do 10000, plus nekoliko stotina u ostalim gradovima Hrvatske, što - ma koja brojka bila točna - čini okupljanje značajnim. No, generalni štrajk, na kojeg se pozivalo s protestnog skupa i narodnog plenuma – po svemu sudeći neće se zbiti, a plenum sljedeće subote okupio je bitno manje ljudi. Treba li iz toga zaključiti da su se i ovi prosvjedi ispuhali i prije nego što su uzeli maha? Ako je tome čak i tako, to još nije dovoljan razlog za zaključak da su prosvjedi bili nepotrebni, ili tek kratko, neki bi rekli pomodno, preslikavanje sličnih događanja u svijetu. Mnogo bi produktivnije bilo razmotriti zašto u zemlji koja sa ostatkom svijeta dijeli osnovne razloge za pobunu, a to su

1) drastično nepravedna raspodjela dobara i prihoda, koja jaz između najbogatijih i osiromašenih stalno povećava, 2) gubitci koje proizvodi neoliberalni ekonomski sustav se socijaliziraju, a najbogatiji i dalje dijele profite i bonuse, 3) politički sustav i vlada koji bi trebali brinuti o svim građanima, prvenstveno o većini i najslabijima (jer i to je smisao demokracije), nikako ne uspijevaju ostvariti tu svoju temeljnu zadaću i zapravo je paraliziran s jedne strane korupcijom, a s druge međusobnim često besmislenim sukobima, - zašto, onda u zemlji, u kojoj se nezadovoljstvo osjeća na svakom koraku, ne uspijevaju čak niti građanski prosvjedi? Argument da su prosvjedi bili organizirani loše i na krivim pretpostavkama, ne djeluje dovoljno uvjerljivo. Jedan od mogućih razloga potražit ćemo u analizi aktera koji oblikuju javnu sferu, usmjeravaju javno mnijenje i artikuliraju glas građana.  



Mediji

Mediji, naravno, nisu glupi. Oni neće prešutjeti nešto na čemu bi se moglo okupiti i do desetak tisuća ljudi i što se događa u još 1000 gradova širom svijeta. Ključno je, međutim, pitanje, kako oni formuliraju i usmjeravaju javnu raspravu, čije interese zastupaju, kako uključuju i isključuju građane i njihove inicijative i koliko su još uopće zadržali one karakteristike zbog kojih su nekada smatrani četvrtom silom, važnom polugom u kontroli ostale tri grane vlasti i u stvaranju političke zajednice informiranih i zainteresiranih građana. Nacionalni dnevnici, u nedjelju 16. 10. dan nakon prosvjeda izgledali su uobičajeno - revijalno. Na naslovnicama i u informativnim programima televizija uobičajeni sumnjivci iz svijeta kriminala, politike i estrade (Obitelj Šelebaj, Sanaderova jamčevina – koliko puta smo tog tjedna u medijima slušali i gledali odvjetničke racionalizacije i osobne ispovjedi predsjednika Sabora, barba Luke i puno oglasa?). Tokom tjedna čiji početak obilježavaju prosvjedi, pojavilo se u hrvatskim tiskanim medijima tek nekoliko tekstova koji su se pokušali njima baviti iznad razine vijesti i famoznog timelinea. Dovoljno ih je malo da ih možemo sve navesti, dakako uz ispriku da ovaj pregled ipak nije sveobuhvatan. Ali detektira trendove. Prvi komentari osvanuli su u Večernjem listu : Model čiste demokracije je fikcija, vlasti odgovaraju puku, banke ne, Žarka Puhovskog, nekoliko dana kasnije i komentar  Zvonimira Despota, Za moral, ne anarhiju. U konkurentskom EPH-u su nešto oprezniji i uglavnom se drže svjetskog konteksta dok napadaju domaći, Počinje li danas novo doba, ili je to samo još jedan skup šačice otpadnika, sve do sljedeće subote kad Davor Butković konačno objavljuje: Kraj kapitalizma? Ne trijumf! kojeg nije moguće pronaći na Internetu, pa nam valja citirati glavnu misao teksta, izvučenu i u lead: "Hrvatska verzija velikog svjetskog prosvjeda djeluje poput dimnih bombi, koje, zapravo, usporavaju i kane spriječiti prave društvene i političke promjene". Slično u Slobodnoj Dalmaciji, u rubrici Cafe Europa, tvrdi Saša Ljubičić:  Prosvjedi protiv kapitalizma kod nas nemaju smisla. O tim tekstovima će još biti riječi.

Na televizijama su do sada, o protestima i konceptu direktne demokracije ponešto prozborili gosti kasno noćnog intelektualističkog talk showa Peti dan, ali opet je riječ bila više o globalnim nego li lokalnim događajima. Konačno, jedina emisija koja se je i domaćom scenom htjela ozbiljnije pozabaviti, Puls Hrvatske, Branimira Bilića, ali ostala je zapamćena po nevjerojatnom incidentu, novinarka nije bila u stanju prepoznati notorno mjesto nacističke propagande pa je "pitanje jednog gledatelja"– nije li Hitler ubijao Židove zato što su bili bankari? – uredno prenijela sudionicima emisije i naciji čiji puls baš i nije senzibiliziran kad je u pitanju prepoznavanje rasne mržnje (možda bi jedno od pitanja za buduće pretendente na novinarski posao na HTV-u trebalo glasiti - koliko je banaka stradalo tokom Kristalne noći kad su SA trupe razarale židovske domove, sinagoge, dućane i male obrte?). Ukratko, domaći mainstream mediji lakše izlaze na kraj s prosvjedima u svijetu, nego li kod kuće.

Nešto je drugačija situacija s komercijalnim internetskim portalima (index.hr i t-portal, npr.) gdje se, osim vijesti i najava, našlo nekoliko pro i contra kritičkih tekstova o lokalnim prosvjedima. Iako komercijalni portali, ma kako čitani bili, zbog zaglušujuće mješavine političkih tema, soft pornografije, nogometanja, crnokroničnih senzacija i oglasa - što je njihov modus postojanja - nisu najbolji pokretači javne rasprave, jedan od tih tekstova, Pobuna protiv kapitalizma kojeg u Hrvatskoj zapravo - nemaVuka Perišića prizvao je i jedan polemički odgovor, tekst glavnog urednika magazina Banka, Željka Ivankovića, Ima li u Hrvatskoj kapitalizma?  Tako je potaknuta kakva-takva debata o razlozima i smislu pojave antikapitalističkih prosvjeda i u našem sokaku.

Na kraju: Što mediji i druge moguće javne tribine nisu uradili, a trebali su: Nisu nas snabdjeli podacima o stvarnom stanju: nejednakosti u prihodima i imetku u Hrvatskoj i o trendu rasta tih razlika u posljednjih dvadeset godina; nisu se pozabavili pitanjima koji ekonomski, a koji fiskalni faktori u Hrvatskoj generiraju razlike, iz čega proizlaze prihodi najimućnijih, kako ih oni troše, koliko reinvestiraju u proizvodnju, kao ni sa drugim sličnim analizama kakve su povodom protesta ponudili svjetski mediji (vidi, npr The Economist). Nisu nam, barem ne dovoljno jasno, objasnili što će ekonomski i socijalni programi i javne politike koje nude najjači konkurenti za novu vlast značiti za obične ljude, što za najsiromašnije, a što za najbogatije. Dnevno dobivamo rezultate anketa o popularnosti stranaka, političkih lidera, predviđanja o rezultatima izbora. Nisam primijetila niti jednu koja bi govorila o tome koji postotak ljudi u Hrvatskoj smatra da su javni prosvjedi protiv nejednakosti važni i potrebni. Zašto je tome tako nije teško odgonetnuti – jedini koji mogu platiti takva istraživanja su političke i novčarske elite. A oni te podatke uopće ne smatraju važnima.

Opet jednom valja nam zaključiti da se o prosvjedima, kao i o nekim drugim bitnim temama, kontinuirano i meritorno raspravljalo jedino na forumima, blogovima, mailing listama, Fejsbuku i na nekoliko neprofitnih internetskih portala i stranica (H-alter, Slobodni filozofski), u manjinskim Novostima i donekle u regionalnom Novom listu.

Nakon slabijeg odaziva građana na drugi narodni plenum, 22.10, mediji su već bili preparirani za trijumfalistički poklič o njegovom neuspjehu: Zagreb neće revoluciju: Samo nekoliko stotina ljudi na Trgu, zaključuje regionalni poslovni portal SEEbiz. 


Akademska zajednica i politička elita

Zakazala je i akademska zajednica, u užem smislu, kad izuzmemo studente koji sudjeluju u prosvjedima. Politolozi, sociolozi, psiholozi i ini opinion makeri koji se inače odazivaju i na komentiranje vremenske prognoze (OK, ovo je figurativno pretjerivanje), uglavnom šute. Možda ih novinari ništa ne pitaju, ali to ne bi trebao biti dovoljan razlog za šutnju. Sveučilište je oduvijek bilo prostor na kojem se raspravlja i pokušava shvatiti važna društvena zbivanja, protumačiti promjene.

Politička elita pravi se da ni globalni ni lokalni antikapitalistički prosvjedi ne znače baš ništa u njihovom svijetu. Niti jedna stranka nije svoje programe pokušala objasniti u svjetlu zahtjeva izrečenih na Trgu BJJ, iako bi jedino politički odgovori mogli spriječiti daljnje širenje nezadovoljstva. Baš kao što je primijetio jedan američki kroničar: Čitajući novine, sve mi se više čini da mi-narod imamo ekonomsku krizu, a vi-političari izbore, a  to dvoje se zaprepaštujući malo preklapa.  Preostali su bankari, fond menadžeri i ekonomisti neoliberalne orijentacije. Njih, za razliku od svih ostalih, u javnosti ne nedostaje, mediji su puni sugestija što bi nova vlast trebala uraditi - za njihovo dobro. Ali oni uglavnom spadaju u onih 1% i njihovi su stavovi predvidljivi.

U tome je najveći problem hrvatske javnosti: Gotovo potpuni izostanak meritorne i kontinuirane javne rasprave o bilo čemu. Mediji su komercijalizirani, upregnuti u profit, a kad je riječ o kritičkom novinarstvu, pamflet je dominantna forma koja, barem kratkotrajno zaokuplja pažnju. Što je ponekad dobro za mentalno zdravlje nacije, kao terapija humorom i odušak za nagomilani bijes, ali je nedovoljno za kulturu javnog dijaloga i kvalitetnu javnu raspravu.

Ključno je pitanje tko bi trebali biti "čuvari plamena" - svijesti o važnosti javne sfere, pogubnosti njene erozije i nužnosti obnove kritičke, racionalne javne rasprave kroz koju bi se, kako to tvrdi Juergen Habermas, privatna volja (voluntas) transformirala u racionalnu argumentaciju u svrhu postizanja suglasnosti o zajedničkom (općem) interesu. Takva javna rasprava politička je aktivnost par excellence.

Ako su javna dobra – prirodni resursi, prostor, javne usluge i infrastruktura, koji bi svima trebali biti dostupni pod istim uvjetima, degradirani, nedostupni i nekvalitetni, jer ih je potisnuo privatni interes, onda građani gube osjećaj da su zajednički interesi i potrebe prioritet u odnosu na privatne potrebe pojedinaca. Ako se osjećamo isključeni iz upravljanja zajedničkim dobrima i poslovima, nećemo se truditi ni da o njima govorimo. U tom slučaju, ne bismo trebali biti iznenađeni kad otkrijemo da nas nitko više ni ne sluša – kaže Toni Judt u svom eseju o dezintegraciji javnog sektora i potrebi preoblikovanja javne rasprave. Stvari nisu bitno drugačije ni u zemljama s duljom demokratskom tradicijom, no unekoliko ipak jesu. Nove tehnologije dostupne su danas svima – i bankarima s Wall Streeta i onima koji protiv njih protestiraju. Jedino možda ovdje ne vrijedi raspodjela u omjeru 99%:1%, ali ovo nije rasprava o ulozi novih tehnologija u kreiranju novog, globalnog svijeta, pa niti o njihovoj ulozi u reanimaciji javne sfere i potrebi za reafirmacijom javne rasprave.

Uz kolaps javne sfere i tradicionalni, tiskani i elektronički mediji (u koje Habermas, doduše, nikada nije previše vjerovao, uviđajući kapitalističku bit masovnih medija), doživjeli su degradaciju. Pod pritiskom imperativa profita (što bi reko Zoran Bohaček, direktor Hrvatske udruge banaka, u jednom ranijem Pulsu Hrvatske, jedini je smisao svakog biznisa, mesnice, banaka, pa tako valjda i medija – ostvarivanje profita), mediji su izgubili svoje tradicionalno uporište, javnost i javnu relevantnost, jer tržište za koje se bore nije javnost. Postali su još jedan supermarket. Vrijeme mas-medijskog optimizma, kad je vladalo uvjerenje da bi mediji mogli postati globalni Trg (suvremena agora ili Foro Romano) je prošlo. U nekakvu  "medijsku ontologiju", tj. krilaticu da ono čega nema u medijima ne postoji, vjeruju još jedino potpuni ovisnici o potvrdi vlastitog postojanja pojavljivanjem u medijima.

Pojavili su se neki novi klinci, prošlog mjeseca na Wall Streetu, prekjučer u Zagrebu, koji jako dobro znaju da biti u medijima ne znači baš ništa, jer će mediji najvjerojatnije iskriviti njihovu sliku i pervertirati poruku. No, dok smo još pred koju godinu pisali osmrtnice klasičnim medijima i istraživali demokratizirajuće potencijale Interneta, s pokretom OWS nešto se je promijenilo. Doprinijela je tome i svjetska ekonomska kriza, ali i akumulirana alternativna rješenja koja su se ponovo počela javljati iz genuine javne sfere - fizičkog javnog prostora. U Zagrebu je to bila okupacija Cvjetnog trg i Varšavske, pa Plenum FF-a, pa proljetne protestne šetnje gradskim ulicama, izlasci radnika i seljaka izvan sindikalnih zabrana, i na kraju 15.0 na Trgu BJJ. Dakako da se sve te inicijative nadovezuju na neke ranije – više ili manje uspješne, ali ovo nije mjesto za istraživanje pukotina, akumulacije i kontinuiteta društvenih pokreta i građanskih inicijativa. Ovo je pokušaj sumiranja i procjene javne rasprave u Hrvata o tim pojavama.
 


Svijet se vraća starim medijima, nobelovci solidariziraju sa "okupatorima"...

Već u slučaju Wikileaksa, pokazalo se je da, uz svu važnosti internetske komunikacije i mobilizacije, ugledni "stari" mediji, koji dakako koriste i digitalnu tehnologiju, postaju važan filtar u sabiranju, usmjeravanju i interpretaciji informacija i ideja. I da još uvijek imaju važnu ulogu u poticanju javne rasprave kojom se traže odgovori na sva postavljena pitanja, lokalno i globalno. Govorimo, dakako, o svijetu, a ne o Hrvatskoj.

Sveučilišta su drugi, ako ne i prvi generator globalizacije javne rasprave. Figura izražena u brojkama – mi činimo 99 %, preuzeta je od nobelovca Josepha Stiglitza, profesora s Columbie, koji je ekonomsku nejednakost izrazio u odnosu 1 % bogatih naspram preostalih 99%, a koji je i osobno podržao OWS. Još jedan nobelovac, svojedobno uvjeren u progresivnu moć kapitalizma i zagovornik slobodnog tržišta, Jeffrey Sachs, prošlog je desetljeća, istražujući rastuće siromaštvo u svijetu, došao i do kritike američke ekonomije, koja također favorizira samo uski sloj super bogatih. Njihova inherentna osobina postaje gubitak osjećaja društvene odgovornosti; gramzljivost kao osobina ličnosti, ali i "vrednota" koju proizvodi neoliberalni kapitalizam. I on podržava OWS pokret.

Navodno neartikuliranim buntovnicima sa Wall Streeta, vrlo su brzo počeli pristupati renomirani znanstvenici, sveučilišni profesori, progresivni umjetnici. Nisu to bili samo usual suspects, Chomski, Michael Moore, Susan Sarandon, Slavoja Žižek... Iz svoje op-ed koumne u New York Timesu, prvi tekst posvećen OWS napisao je još jedan nobelovac, ekonomist, Paul Krugman, naslovivši ga Panic of the Plutocrats. Krugman je nastavio pisati tako radikalne i angažirane kolumne podrške OWS -u da bi ga u "srednjoeuropskom Zagrebu", mahom proglasili ekshibicionistom, anarhistom, neomarksistom, a možda optužili i za širenje antipoduzetničke klime. Na mjesto okupacije, znam iz prve ruke, njujorška sveučilišta odlazila su organizirano, studenti i profesori zajedno. Na fakultetima se održava niz tribina, diskusijskih grupa, radionica – i plenuma (vidi npr.  New School program). Američko udruženje sveučilišnih profesora objavilo je memorandum kojim podržavaju OWS i upozoravaju na tešku situaciju u kojoj su se našli studenti zbog rezanja državnih sredstava za školarine: preopterećeni su dugovima, da bi nakon završetka školovanja ostali nezaposleni.


U nešto manje od mjesec dana informacije o OWS pokretu sa alternativnih portala preselile su se u najuglednije svjetske medije poput – New York Timesa, The Economista, Guardiana, Financila Timesa, Wall Street Journala….Uz sve online platforme koje su pokrenuli sudionici,pokreta i simpatizeri, svoj online forum u kojem se permanentno raspravlja o tome što se zbiva na Wall Streetu, kao i posebnu stranicu sa svim relevantnim informacijama i zanimljivim linkovima postavio je i New York Times. OWS je promijenio američki politički krajolik, tvrdi ugledni policy analitičar Michael Lindt. Malo je vjerojatno da Imperij neće uzvratiti udarac, ali nastala je poprilična pukotina u samim temeljima establishmenta.

Što se je, međutim, događalo tokom protekla dva tjedna u našem političkom krajoliku? Analiza sadržaja onih nekoliko tekstova spomenutih na početku, kao i "semantičkog paketa" u kojeg je predmet debate uokviren (media frame), pokazuje da većina njih smjera ka apriornom omalovažavanju protestnih skupova, uz donekle različitu argumentaciju. Poruke prosvjednika simplificirane su i ridikulizirane, komentari su prožeti posprdnim tonovima i ciničnim dosjetkama, postaju arogantni kad pokret treba objasniti unutar domaćeg konteksta. 



A hrvatske elite su cinične


Ta osporavanja mogu se svrstati u tri osnovna okvira, odnosno linije argumentacije:

1. U Hrvatskoj kapitalizam kao ekonomski sustav nije niti zaživio, na djelu je državni kapitalizam/socijalizam, čije su karakteristike, kleptokracija, klijentelizam, sprega političke i novčarske elite (Perišić, t-portal, Ljubičić, Slobodna Dalmacija, Butković, Jutarnjji list)). Po toj logici "prosvjedovati protiv kapitalizma u Hrvatskoj 2011. godine je tragikomično", odnosno alternativu ionako ne možemo niti zamišljati (Vresnik). Taj tip kritike mogli bismo nazvati real-kapitalističkom kritikom, po analogiji sa real-socijalizmom, jer proizlazi iz modela nekog zamišljenog, ideal-tipskog kapitalizma koji podjednako tako nigdje ne postoji, kao što nije postojao ni ostvareni socijalizam s planskom ekonomijom. Na takve kritike i metodologiju uspoređivanja, uz Ivankovića, odgovorio je Marinko Ćulić u tekstu Socijalizam ponovo među Hrvatima.

2. Zahtjev za direktnom demokracijom, koji se, uz kritiku neoliberalnog poretka javlja kao zahtjev za promjenom političkog sustava, ne samo da je utopijski naivan, već ugrožava vladajući politički sustav predstavničke demokracije (Butković), ne nudi plauzibilnu alternativu, nije dovoljno teoretiziran, nema programa, nema jasnih ciljeva (Puhovski i Despot). Tu je, pak, uz nedostatak političke hrabrosti i vizionarstva, riječ je o metodološkom fundamentalizmu koji niti ne pokušava razmotriti mogući doprinos pojedinih prijedloga iz korpusa direktne demokracije (više referendumskog odlučivanja i participativnosti, mobilizacija lokalnih i drugih interesnih zajednica, afirmacija javne rasprave i suodlučivanja uz što više usuglašenosti, manje hijerarhije, više egalitarnosti, obrazovna dimenzija itd.) predstavničkoj demokraciji. Uostalom, nije li parlament, kao vrhovno tijelo predstavničke demokracije također svojevrsni "plenum", ili bi to barem trebao biti u deliberativnoj demokraciji.

3. Treći tip diskursa mogli bismo nazvati običnim diskvalifikacijama raznih provenijencija, ponekad iz ideoloških busena, a ponekad iz pozicije  paternalističke superiornosti. Proteže se kroz obje linije argumentacije i lako ih je uočiti. Riječ je o tome da se argumenti, nekad jači, nekad slabiji, umataju u fraze, idiome, i dosjetke koje svaki pokušaj suprotstavljanja svode na rat kvalifikacijama u preventivno proglašavaju - budalaštinom. To je žargon koji onemogućava svaku inteligentnu razmjenu. 

Ne želim reći da neke od teza pod 1. i 2. ne zaslužuju raspravu, dapače. O  manjkavostima nestrukturiranog otpora bez jačih organizacijskih formi - do kojih ipak treba doći demokratskim putem i demokratski ih kontrolirati, govorila je prosvjednicima na Wall Streetu i Naomi Klein. Relevantan je i prigovor da zagovornici direktne demokracije nedovoljno objašnjavaju kako bi ona trebala funkcionirati u cjelini, a pogotovo u nekim konkretnim situacijama; kako se odluke donose na različitim razinama odlučivanja, kako iz predstavničke demokracije "preskočiti" u izravnu i što napraviti sutra – izaći ili ne izaći na izbore, referendum za EU i sl. Oko potonjeg se spore i ljudi skloni radikalnoj kritici postojećeg političkog i ekonomskog sustava. Jedan od argumenata djeluje naročito uvjerljivo: kako se direktna demokracija i njene forme odlučivanja i djelovanja, uz proklamirano nenasilje, misle suprotstaviti "čudovištu" globalnog kapitalizma koje bi - navodim fragmente jedne rasprave s Fejsbuka - tek moglo pokazati svoje agresivno i militarizirano lice, ako se stvarno osjeti ugroženo globaliziranim otporom? Kako stvari stoje, vjerojatnije je da će državni represivni aparat, koji bi trebao biti javni servis par excellence, stati na stranu kapitala i privatnog interesa, a ne građana. Tomu smo već svjedočili u Varšavskoj. Relevantan je i prigovor kritičara koji tvrde da direktna demokracija osnažuje participaciju u malim, harmoničnim zajednicama istomišljenika. Ali nosi i rizik konformizma i majorizacije, čega su dobar primjer kibuci, ili neke vjerske zajednice. I jedni i drugi slabo toleriraju nesuglasja i u stanju su pokazati svoju snažnu opresivnu - drugu stranu medalje.

Sljedeće što je po mom mišljenju ostaje gotovo nedotaknuto u dosadašnjem radu oba plenuma je strategija spram domaćih medija koje nije moguće uspoređivati sa uglednim svjetskim medijima, jer im je stupanj razvoja mnogo bliži prvobitnoj akumulaciji profita. Zahtjev za demokratizacijom javne televizije - izrečen na narodnom plenumu je važan, ali nedovoljan. U krajnjoj liniji neprovediv, barem u dogledno vrijeme. O medijima ne bi trebalo razmišljati samo na razini postojećih, već i o uspostavljanju paralelnog sustava neprofitnih, alternativnih i dostupnih medija prema modelu medija u zajednici (community media), onih koje generiraju i kontroliraju građani.

P.S.
Treći plenum, iako najavljen prethodne subote, za 29.10. nije niti održan. Na Trgu se nisu pojavili niti moderatori/ce - studenti i studentice Filozofskog, niti organizatori prvog skupa, niti grupe koje su ga podržavale, došlo tek 50-tak građana. Koji su točno razlozi, nije jasno. Ne primjećujem niti izjavu za javnost, niti objašnjenje na nekim od stranica koje prate prosvjede i narodni plenum.
Umjesto komentara - fotografija:

Tagovi: 15 listopad, kapitalizam, mediji, plenum, prosvjedi, revolucija, socijalna pravda, vesna kesić

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM