Prozor u svijet

19.04.2011. 13:17:53 - Jeanne Maglaty (smithsonianmag.com)

Kada su djevojčice počele nositi ružičasto?

Franklin Delano Roosevelt u dobi od dvije i pol godine, 1884.

Franklin Delano Roosevelt u dobi od dvije i pol godine, 1884.

Prevela Nada Kujundžić

Maleni Franklin Delano Roosevelt ukočeno sjedi na stolici, odjeven u bijelu suknju, stišćući u rukama šešir ukrašen perjem marabua. Kosa do ramena i kožne cipele upotpunjuju sliku. Iako se suvremenog promatrača opisana fotografija može doimati uznemirujućom, 1884. godine kada je dvoipolgodišnji Roosevelt fotografiran, društvene su konvencije iziskivale da dječaci sve do 6. ili 7. sedme godine nose haljine (to je ujedno bila dob njihovog prvog šišanja).

Takva se odora smatrala spolno neutralnom. No danas ljudi moraju moći odrediti spol djeteta već na prvi pogled, tvrdi Jo B. Paoletti, povjesničarka na Sveučilištu Maryland i autorica studije Pink and Blue: Telling the Girls From Boys in America (Ružičasto i plavo: razlikovanje djevojčica od dječaka u Americi). Zbog te se potrebe, primjerice, glave malenih djevojčica ukrašavaju ružičastim vrpcama.

Zašto se stil odjevanja za djecu tako drastično promijenio? Kako je došlo do stvaranja dvaju suparničkih ´momčadi´ - dječaka u plavom s jedne, i djevojčica u ružičastom s druge strane?

"To je zapravo priča o tome što se dogodilo s neutralnom odjećom", objašnjava Paoletti koja već trideset godina proučava značenje dječje odjeće. Stoljećima su djeca oba spola nosila ljupke bijele haljinice sve do šeste godine života. "Roditelji su nekada razmišljali praktično – djecu su oblačili u bijele haljine i pelene jer se bijeli pamuk može izbjeljivati. No današnjim se roditeljima po glavi motaju sasvim drugačije misli - ´O Bože, ako dijete ne odjenem na odgovarajući način, postat će nastrano kad odraste´", kaže Paoletti. 

Dječak iz viktorijanske ere

Dječak iz viktorijanske ere

Put prema spolno kodiranom odjevanju nije bio niti pravocrtan niti brz. Sredinom devetnaestog stoljeća na tržištu se pojavila cijela paleta pastelnih boja za bebe, uključujući ružičastu i plavu. Posljednje dvije boje počele su se pojačano promovirati tek uoči Prvog svjetskog rata, i trebalo je dosta vremena da ih šira javnost prihvati. Pri tome je presudan utjecaj imala popularna kultura.

Ženski časopis iz 1918. godine o dječoj odjeći piše slijedeće:  "Općeprihvaćeno pravilo jest ružičasto za dječake i plavo za djevojčice. Kao snažnija i jasnije definirana boja, ružičasta je mnogo primjerenija za dječake, dok nježna i dražesna plava bolje pristaje djevojčicama." Drugi časopisi plavu boju sugeriraju djeci plave kose i/ili plavih očiju, a ružičastu djeci smeđe kose, odnosno smeđih očiju. 1927. godine časopis Time proveo je istraživanje među vodećim robnim kućama u Americi. Rezultati su objavljeni u vidu tabele koja je prikazivala koje su boje odjeće prihvatljive za koji spol. Bostonska  trgovina "Filene´s" roditeljima je preporučivala ružičastu boju za dječake. Sličan su savjet svojim kupcima nudili i njujorški "Best&Co.", trgovina "Halle´s" u gradu Clevelandu, kao i  "Marshall Field" iz Chicaga.

Današnji modni diktat uspostavljen je tek četrdesetih godina prošloga stoljeća, kao rezultat samih američkih preferenci, odnosno načina na koji su te preference tumačili proizvođači i prodavači odjeće. "Cijela je priča mogla imati sasvim drugačiji završetak", tvrdi Paoletti. Takozvana baby boom generacija odrasla je noseći spolno određenu odjeću – dječaci su se oblačili kao i njihovi očevi, dok su djevojčice pri odjevanju imitirale svoje majke. Osim toga, djevojčice su u školu morale odlaziti u haljinama, no odjeća za igranje nije bila toliko strogo propisana (prihvatljivi su bili i neugledniji, pa čak i muškobanjasti odjevni predmeti). 

Kada se sredinom šezdesetih godina pojavio ženski pokret koji je počeo propitivati definicije ženstvenosti i pripadajuće modne izričaje, unisex odjeća postala je hit. No ovoga puta, tzv. rodno neutralni odjevni predmeti poprilično su se razlikovali od onih kakve je nosio mladi Roosevelt. Djevojke su se oblačile u maskulinu ili uvjetno rečeno "ne-ženstvenu" odjeću, lišenu bilo kakvih rodnih obilježja.

Unisex odjeća za djecu, 1970.

Unisex odjeća za djecu, 1970.

U toku svog istraživanja, Paoletti je otkrila kako su za vrijeme sedamdesetih katalozi trgovina kao što su "Sears" ili "Roebuck" čak dvije godine bili lišeni fotografija ružičaste dječje odjeće.  "Za feministice, odjeća je bila jedan od načina na koji se djevojkama nametao podređeni položaj," objašnjava Paoletti. "Stoga je logičan slijed misli bio taj da ako se djevojke počnu oblačiti kao muškarci a ne kao nacifrane curice, to će ih potaknuti da se osjećaju slobodnije i preuzmu inicijativu." John Money, znanstvenik pri bolnici "John Hopkins" u Baltimoreu koji se bavi istraživanjem seksualnog identiteta, drži kako se rodne uloge u prvom redu promoviraju kroz društvo i okolinu. Paoletti na to odvraća kako je takav način razmišljanja tipičan upravo za spomenute sedamdesete, kada se smatralo da presudan utjecaj na razvoj pojedinca ima upravo  okolina, a ne, primjerice, urođene sposobnosti.

Popularnost spolno neutralne odjeće počela je opadati oko 1985. godine. Paoletti jasno pamti tu godinu budući da se u to vrijeme nalazila između dva poroda (kćerku je rodila 1982., a sina 1986. godine). "Odjednom više niste imali samo plavo odjelce za dijete, već plavo odjelce s medvjedićem koji drži nogometnu loptu", kaže ona. Na tržištu su se pojavile i pelene u ružičastoj i plavoj boji.

Jedan od faktora koji je presudno utjecao na ovakvu vrst promjena jest pojava testova koji su omogućavali roditeljima da doznaju spol djeteta prije samog rođenja. Ponosni su roditelji sada unaprijed mogli kupovati proizvode iz široke ponude za ´curice´ i ´dečke´. ("Što više individualizirate odjeću, više ćete je prodati", tvrdi Paoletti.) Ružičasto ludilo proširilo se sa papučica i posteljine za kinderbet na skuplju robu poput dječjih kolica, sjedalica za auto i igrački za jahanje. Imućniji roditelji mogli su kupiti kompletnu opremu za svoju provorođenu kćerkicu u ružičastim tonovima, a zatim iznova kupovati iste te stvari, ovoga puta u plavoj boji, iščekujući  rođenje svoga sina. Paoletti smatra kako neke od mladih majki čije je odrastanje tijekom osamdesetih proteklo bez ružičaste, bez čipki, duge kose i Barbika, nisu prihvatile unisex modu za vlastite kćeri. "To ne mora nužno značiti da one nisu feministice, već da se njihov pogled na svijet razlikuje od onoga feministica baby boom generacije", smatra autorica. "One su mišljenja da ako njihova kćer želi biti kirurginja, da nema ništa loše u tome ako bude " ženstvena" kirurginja."

Drugi važan faktor koji je utjecao na diferencijaciju dječje odjeće s obzirom na spol i boju, jest i porast konzumerizma među djecom koji je obilježio posljednjih nekoliko desetljeća. Stručnjaci za razvoj djeteta smatraju kako se svijest o vlastitom spolu javlja između treće i četvrte godine života, no dijete ga ne percipira kao trajno obilježje sve do šeste ili sedme godine. Istovremeno, to isto dijete izloženo je sofistifiranim i sveprisutnim reklamnim kampanjama koje podržavaju i  propagiraju društvene konvencije. Na taj način, smatra Paoletti, djeci se poručuje da su duga kosa i haljina ono što čini djevojčicu. "Djeca postaju vrlo zainteresirana i vrlo nepokolebljiva u svojim željama i zahtjevima."

Deset razloga zašto dječaci nose ružičasto

Deset razloga zašto dječaci nose ružičasto

Radeći na knjizi, Paoletti tvrdi kako je neprestano razmišljala o roditeljima djece koja odbijaju nametnute im rodne uloge. Takvi se roditelji nalaze u vrlo nezavidnoj poziciji – treba li djecu prisiliti na konformizam u oblačenju, ili im dopustiti da odjećom izražavaju vlastiti identitet?

"Što se mene tiče, ja nisam pobornik rodnih opozicija, odnosno ideje da postoje stvari koje su rezervirane isključivo za muškarce, odnosno žene. Smatram da bi ljudi trebali više razmišljati o tome kako i zašto je nestala spolno neutralna odjeće, tim više što u posljednje vrijeme roditelji s bebama i malom djecom traže upravo takav tip odjeće za svoj podmladak."

Paoletti suosjeća s roditeljima koje brine odabir odjeće njihove djece, s roditeljima čijim se sinovima, primjerice, više sviđe odjeća za djevojčice nego za dječake. Također se nada da će barem jedan dio njenih čitatelja biti osobe koje pitanju roda pristupaju cinički. Modni je svijet možda i uspio podijeliti djecu na ružičaste i plave, no svijet odraslih ipak je mnogo šareniji.  

Tagovi: dječaci, djevojčice, jo b paoletti, odjeća, rod, spolonost

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM