Prozor u svijet

19.12.2019. 10:17:49 - Ivana Perić

radnička prava

Ovo je Libanon - borba protiv suvremenog ropstva

Etiopijske migrantske radnice na prosvjednom maršu u Bejrutu

Etiopijske migrantske radnice na prosvjednom maršu u Bejrutu (Foto: Anti-racist movement)

Kad sam prvi put odlazila u Libanon, 2015. godine, prvo sam se u avionu sjetila kako je Rawi Hage u De Nirovoj igri pisao da tijekom građanskog rata u Libanonu nije bježao od rata, već od Fairuz i njenih sjetnih pjesama koje su uvijek svirale na radiju njegove majke, umotanom u jeftinu zelenu plastiku s rupama Ipak, možda više od Fairuz i svega, zapamtila sam Hageov opis pasa koji su lutali zaraćenim Bejrutom, gotovo ga u potpunosti preuzeli. Bijesne, napuštene životinje, žrtve rata koje nitko ne spominje. Pitala sam se ima li ih još koji lutaju gradom, je li Bejrut i dalje pasji grad. 

Odgovor sam brzo saznala – nije. Jedini psi koje sam srela u Bejrutu bili su mali, ušminkani, s rozim ogrlicama, nadasve nervozni, koje u centralnom Bejrutu ranim jutrom sluškinje s Filipina, iz Eritreje i Sudana, izvode u šetnju. I kasnije sam, kad sam opet dolazila u Bejrut, ako bi se šetala elitnim dijelom grada, sretala njih – kućne pomoćnice, sluškinje. U luksuznim četvrtima Bejruta sve bliješti,  tu su veliki vrtovi, luksuzni soukovi, trgovine Chanel, Elie Saab, Rolex, pogled na Corniche, portiri na ulazu u zgrade, a u zgradama odaje za sluge (od par metara kvadratnih, bez prozora).

Te iste godine, 2015., unatoč ozbiljnim sigurnosnim prijetnjama, više od dvjestotinjak kućnih pomoćnica i migrantkinja osnovalo je u Libanonu prvi sindikat kućnih pomoćnica u arapskom svijetu. Prema libanonskim zakonima, naime, stranim radnicama uskraćeno je pravo osnivati vlastite sindikate.

Radilo se o velikom i hrabrom pothvatu, ali u luksuznim četvrtima Bejruta stvari su se tada činile "po starome", migrantske radnice i dalje su bile eksploatirane, i dalje je preko usana prelazila priča o petnaest Nepalki koje su nekoliko godina ranije unutar godinu dana počinile samoubojstvo, jer nisu mogle izdržati financijske i psihičke patnje, tjelesno mučenje i seksualna zlostavljanja koja su im nanijeli poslodavci. Vani je Bejrut, svemu tome unatoč, i dalje bliještio. Umjetno, krhko sunce, koje nikako da zađe.

Tako je barem bilo tada. Posljednjih dva mjeseca u Bejrutu i ostatku Libanona događa se pravi ustanak naroda – prosvjedi u zemlji ne jenjavaju od listopada. Između ostalog, i zbog prizora gore opisanih, zbog ogromnog jaza između bogatih i siromašnih, korupcije i eksploatacije.

Radi se o jednoj od najzaduženijih zemalja svijeta, zemlji u kojoj je privatizacija zajašila na sve javno, zemlji kojom vladaju ratni profiteri i mafijaši, zemlji u kojoj je korupcija najučestaliji pozdrav, zemlji u kojoj je više od milijun sirijskih izbjeglica, zemlji u kojoj su tisuće podjarmljenih migrantskih radnika iz Etiopije, Filipina, Indije…. Kako je izjavio jedan prosvjednik: "Nismo ovdje zbog WhatsAppa, ovdje smo zbog svega: goriva, hrane, kruha… Svega."

U trenutnoj fazi prosvjeda, prosvjednici upotrebljavaju i druge metode djelovanja – osim blokiranja cesta, krenulo se i u blokade ciljanih ministarstava i drugih zgrada koje služe kao simboli trulog političkog i ekonomskog sustava. Taktike su različite i mijenjaju se, jer prosvjednici pokušavaju održati svoj broj na ulicama, ali i realizirati različite oblike pritiska i poboljšati artikulaciju svojih zahtjeva.

U prosvjedima su tako, kao nikad prije, artikulirani problemi izbjeglica i migrantskih radnika, patrijarhalnog nasilja i rodne neravnopravnosti, beskućništva i siromaštva, radničkih prava i rasizma, ekologije i neodrživog "razvoja" itd.

Po prvi puta na ulicama se priča o problematičnom sponzorskom sustavu (tzv. kafala sustav), kojime su kućne pomoćnice (i ostali migrantski radnici i radnice) u potpunosti prepuštene na milost i nemilost poslodavaca/ki. Radnice su vrlo ograničene s promjenom radnog mjesta, suglasnost poslodavaca oko ranijeg odlaska dobiva se vrlo teško, a vrlo su česti slučajevi trajne predaje putovnice poslodavcu. Nerijetki su slučajevi izgladnjivanja, zaključavanja i ograničavanja kretanja, a mnoge od pomoćnica mjesecima su bez plaće i lišene svih prava.

U Libanonu radi preko 250 000 migrantskih radnika i radnica, a mnogi od njih aktivirali su se i zauzeli ulogu u širokom pokretu protiv kafala sustava. Samo u  2017. godini procijenjeno je da su najmanje dva migrantska radnika/ce umirala svaki tjedan, zbog samoubojstva ili neuspjelih pokušaja bijega. Iako libanonski zakon priznaje prava na plaćeno bolovanje, rijetki migrantski radnici/e to zapravo dožive u praksi. Nevladina organizacija Legal Agenda, koja pomaže obrani migrantskih radnika na sudu, navodi kako 54 posto libanonskih poslodavaca ne daje slobodne dane, a daljnjih 23 posto radnike ostavlja zaključane u kući kad god oni (poslodavci) iziđu vani.

Podizanju svijesti i konkretnim akcijama protiv kafala sustava izuzetno je pomogla inicijativa This is Lebanon, projekt udruživanja radnika koji vodi koalicija bivših radnika i radnica te aktivista i aktivistkinja, koji zahtijevaju zaštitu radnika/ca i zaustavljanje radne eksploatacije i zlostavljanja, s ciljem učinkovitog okončanja suvremenog ropstva u Libanonu. This is Lebanon je osnovan na praznik rada, 1. maja 2017. godine, a rade volonterski.

Njihova Facebook stranica s vremenom je postala "vruća linija" za zlostavljane radnike i radnice koji se nemaju kome obratiti. Jedna od posljednjih objava na stranici glasi: "Nader Sarkis, nasljednik modne kuće Dolce Farfalla, pretukao svoju filipinsku kućnu pomoćnicu i zaključao je bez hrane i vode."

Kad obitelji radnika ili sami radnici/e pišu stranici kako bi zatražile pomoć, This is Lebanon prvo kontaktira poslodavce i inzistira da plate svoje radnike, ili da ih puste na slobodu. Ukoliko poslodavci ne pristanu, ide se s javnom objavom o slučaju, s imenima i prezimenima poslodavaca i njihovih tvrtki. U početku su ovu taktiku poslodavci jednostavno ignorirali. Kako je stranica s vremenom dobila velik broj sljedbenika, a o slučajevima se izvještava i u inozemstvu, poslodavcima više nije (toliko) svejedno.

Oko 50 posto slučajeva zlostavljanja prijavljenih inicijativi danas se riješi bez potrebe za javnom objavom, a iz This is Lebanon kažu da su do danas izvukli više od 40 radnika i radnica iz nasilnih situacija, te paralelno rade na 95 drugih slučajeva. Posljednje dvije godine oko 1500 radnika i radnica im se obratilo za pomoć. Njihova web stranica više je puta blokirana i trenutno je nedostupna u Libanonu, a vlasti su također pokušale zatvoriti i Facebook stranicu, ali u tome nisu uspjeli.

Što god netko mislio o njihovim taktikama, This is Lebanon uspio je u dvije godine povećati vidljivost i glas migrantskih radnika i radnica, ali i konkretno im pomoći u pojedinačnim slučajevima, više nego sve druge nevladine organizacije u desetljećima rada u Libanonu.

Velikim dijelom i zbog njihovog neumornog rada, otpor migrantskih radnika i radnica jača i neizostavan je glas u prosvjedima koji traju posljednja dva mjeseca. Po prvi puta ujedinjen, narod Libanona ne želi šarlatanske ostavke i povratke, želi revoluciju i promjenu sistema. Povratak na staro više nije opcija.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tagovi: libanon, migranti i migrantkinje, ovo je libanon, prozor u svijet, radnice, radnička prava

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM