Preko plota

11.07.2015. 11:04:12 - Šeila Rizvić (balkanist.net)

Nasljeđe djela

Kako izgleda žrtva?

Šejla Kamerić raspravlja o statusu umjetnosti i žena na Balkanu i o svom kontroverznom radu "Bosnian Girl". Na 20. obljetnicu masakra u Srebrenici, rad inspiriran grafitom na zidovima vojnih baraka u Potočarima, ponovno dobiva svoj značaj.  

Upišete li u neku od tražilica pojam "Bosnian Girl" jedan će se rezultat istaknuti pored svih ostalih. Najpoznatiji rad bosanske umjetnice Šejle Kamerić prikazuje crno bijelu fotografiju žene koja rezignirano gleda u kameru. Preko slike ispisan je tekst: "NO TEETH…? A MUSTACHE…? SMEL[sic] LIKE SHIT…? BOSNIAN GIRL!"

Žena na slici je sama umjetnica, a ispisani tekst, kako je objašnjeno na dnu slike, napisao je "nepoznati nizozemski vojnik na zidu vojnih baraka u Potočarima, u Srebrenici te 1994./95. godine."

Ova svojevrsna optužnica o neuspjehu međunarodne zajednice tijekom masakra u Srebrenici ovom slikom spretno zamagljuje granicu između subjekta i objekta i prisiljava gledatelja/icu na kritičko razmišljanje o tome kako ratna stradavanja izgledaju u kontekstu rata.

Ususret obilježavanju 20. obljetnice srebreničkog masakra, Balkanist je razgovarao s umjetnicom Šejlom Kamerić o njezinom djelu "Bosnian Girl", utjecaju koje je djelo imalo kada je prvi put objavljeno te o statusu žena i umjetnosti u Bosni danas.

Kako ste se počeli baviti s umjetnošću? Koji su bili glavni motivi da se počnete izražavati na taj način?

Još od ranog djetinjstva znala sam da želim biti umjetnica. Nisam bila najbolja u socijalizaciji s drugom djecom i nisam bila izričito zainteresirana za tipične dječje igre. Pretpostavljam da sam bila previše osjetljiva i previše emocionalna, pa sam preferirala provoditi vrijeme sama sa sobom, crtajući i izrađujući različite objekte. Nisam previše pričala sve do rane faze tinejdžerskih godina tako da je umjetnost doslovce bila način komunikacije. Tada, a smatram i danas.

Jedna od posebnosti vaših radova jest sposobnost za tretiranje političkih subjekata na tzv. light način: nježno, ali uvijek podsjećajući na vrlo osobna sjećanja na rat. Pritom posebno mislim na rad "June is June Everywhere" i "If I Sleep It Will be Double" . To su različiti prikazi rata od onih koje najčešće vidimo u medijima: jezivi, krvavi, eksplicitni. Što smatrate korisnim u vašem načinu prikazivanja rata?

Ja sam sanjarka i umjetnica i ne skrivam se iza svojih strahova. Volim se s njima suočiti i biti praktična. Uživam u lijepim stvarima i želim zamišljati svijet kao bolje mjesto. Rat me učinio svjesnom kako ljudi mogu biti okrutni. Znam koliko problema stvaramo sami za sebe i kako je lako otklizati u konformizam. Umjetnost koju stvaram proizlazi iz svega toga i to je ono što ja jesam i u što vjerujem. Jedina je korist što sam iskrena prema sebi i što se nikad neću sramiti onoga što radim.

Djelo "Bosnian Girl" već je poznato. Kada pogledate unatrag, što mislite danas o tom djelu?

To djelo sad već nekako ima svoj život i dalje upečatljiv baš kao i prije 10 godina. No na neki način, to nikad nije bilo u potpunosti moje djelo. Bio je zamišljen kao javni projekt s uličnim plakatima, razglednicama i oglasima iz novina i magazina. Osnovni cilj bila je slika koja će se dijeliti dalje. Za mene, najvažniji moment bio je onaj kada sam vidjela da su ga nosile žene iz Srebrenice i s njim se identificirale. Sretna sam i kad vidim da ga mnoge mlade djevojke koriste na svojim profilima društvenih mreža. Sav taj utjecaj koje djelo još uvijek ima i dalje me čini jako ponosnom. Veselim se  razvoju situacije za 20-30 godina od danas.

Kakve su bile prve reakcije lokalne i internacionalne zajednice na djelo u trenu kada je prvi put bilo objavljeno?

Kada se plakat "Bosnian Girl" pojavio na ulicama Sarajeva 11. srpnja 2003. godine, javnost je bila vrlo  zbunjena i šokirana. Nisu svi/e pročitali/e opis pa su neki/e smatrali plakat uvredljivim. Američka ambasada u Sarajevu naredila je da se plakati uklone s ulice u blizini njihove zgrade. U isto vrijeme, djelo se pojavilo i u novinama i magazinima. Odjednom, djelo je isprovociralo diskusiju koja je bila i više nego potrebna. Važno je napomenuti da su u 2003. komemoracije o Srebrenici bile vrlo skromne, zanemarene i zaboravljene, cijela priča se ignorirala. U bosanskom društvu postoji taj jedan trend ne osvrtanja unatrag, ne prisjećanja. Zbog toga sam bila šokirana kad sam vidjela kako je brzo javnost počela prihvaćati rad, vjerojatno jer se radilo o temi s kojom su se svi/e mogli/e poistovjetiti. Iste godine, rad je predstavljen i u Nizozemskoj gdje je polovica profesora/ica s Rijksakademie smatrala da se radi o svojevrsnom napadu. Njihovo mišljenje bilo je da se radi loša propaganda. U toj istoj Nizozemskoj, 2011.godine sam za "Bosnian Girl" primila nagradu za kulturnu različitost ECF Princess Margriet Award.

Kako se status bosanskih žena promijenio otkad je rad prvi put predstavljen javnosti?

Nije se previše promijenio. Borba za ravnopravnosti i dalje nije gotova. Nažalost, svi politički i religijski problemi u BiH cijeli proces čine još dužim i težim.

Zatvaranje Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine podignulo je veliku prašinu 2012. godine. Kako vidite status umjetnika/ica na Balkanu, posebice u Bosni?

Generalno, ignoriraju nas sve političke strukture. To je loše jer podrška stalno nedostaje. U isto vrijeme, takva situacija pruža vam slobodu i neovisnost koja je neophodna. Ne bih željela da me podupire ovako korumpiran sustav. Nemaju razumijevanja za ono što radimo i ne vole to, i to je dobro. Umjetnost opstaje u svim teškim okolnostima. Ne mogu si priuštiti da vrijeme i energiju potrošim prigovarajući.

Koju ulogu igra umjetnost, bilo tradicionalna ili suvremena, u kulturnom razvoju Bosne?

Umjetnost radi povijest, sjećanja, izaziva emocije. Umjetnost ima moć. Kada kažem moć, ne smatram da bi umjetnici/ice trebali postati političari/ke ili se praviti da su važniji od svih ostalih. Blagoslovljeni smo jer smo našli način na koji se možemo izražavati, artikulirati svoje misli, ideje i emocije i uvijek se nadamo da ćemo preko svojih djela pomoći ostalima u doživljavanju istog iskustva. Naša je uloga veća nego što mislimo i zbog toga moramo biti iznimno pažljivi/e.  

Prevela i prilagodila Hana Grgić 

Tagovi: angažirana umjetnost, bih, bosnian girl, preko plota, rat, srebrenica, umjetnost, umjetnost kao politicki aktivizam, žrtve

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM