Preko plota

06.04.2015. 13:53:53 - Georgi Medarov (bilten)

'Ženska postkomunistička nostalgija'

U Bugarskoj vlada čvrsti konsenzus o pravu na pobačaj

Naspram sve češćih kampanja za zabranu pobačaja diljem Europe, pa tako i u njezinom istočnom dijelu, kao npr. u Poljskoj ili Makedoniji, čini se da u Bugarskoj vlada čvrsti konsenzus o pravu na pobačaj. Kako bismo pokušali razumjeti zašto je tomu tako, moramo se osvrnuti na godine njegova uspostavljanja.

Prošle godine obilježena je dvadeset i peta obljetnica pada Berlinskog zida, što koincidira s obljetnicom urušavanja socijalizma u Bugarskoj. Srednjostrujaški intelektualci i liberalni političari trse se prikazati pad socijalizma kao pobjedu civilnog društva nad totalitarnom državom. Naspram tom tumačenju, znatno su popularnija razna proturječna lamentiranja oko različitih aspekata prošlosti.

Prema riječima utjecajne bugarske povjesničarke Marije Todorove, među ljudima široko prisutno tugovanje za prošlim vremenima najčešće se otpisuje kao 'postkomunistička nostalgija'. Tugovanje za onime što je izgubljeno sa socijalizmom ne znači želju za povratkom svih aspekata bivšeg režima, piše Todorova. Ona dalje kaže kako nas dominantna ideologija želi uvjeriti da svi ti aspekti idu u isti koš te da s punom zaposlenosti nužno dolaze nestašice. Međuetnički mir po njima nužno dolazi s prisilnom homogenizacijom, a besplatno zdravstvo s totalitarizmom. Suvremene boljke, poput nacionalizma, društvene isključenosti, opresije manjina, smanjivanja ženskih prava i tako dalje, najčešće se objašnjavaju navodnim 'reliktima socijalizma ili 'nedovršenom europeizacijom'.

Kako se, prema srednjostrujaškoj interpretaciji, navodno ne može željeti dio bez da se istovremeno želi i cjelina, tako se svako spominjanje socijalizma u pozitivnom kontekstu smatra ideološki sumnjivim. Postkomunistička nostalgija prema Mariji Todorovoj ne predstavlja samo žudnju za sigurnošću, stabilnošću i prosperitetom već ujedno izražava i žaljenje za specifičnom vrstom društvenosti.

'Ženska postkomunistička nostalgija'

Povijest socijalizma u Istočnoj Europi često se poima kao totalitarna opresija ljudskih prava koju je vršila apstraktna partijska država onemogućavajući bilo kakvu vrstu demokratske participacije. Naravno, nitko ne može poreći teška ograničavanja prava na izražavanje, brutalno slamanje političkog neslaganja, kao ni nacionalistički zaokret u nekim socijalističkim državama poput Bugarske koje su, zajedno s pokušajima ekonomske liberalizacije nakon 1960., usvojile kulturno konzervativnu, čak i otvoreno rasističku politiku prema manjinama.

Srednjostrujaška perspektiva, međutim, zakriva neka vrlo specifična i autentična postignuća po pitanju socijalnih, ekonomskih i kulturnih prava, kao i manjinskih i ženskih prava. Žene u Bugarskoj bile su najteže pogođene procesima ekonomske liberalizacije nakon 1989. godine. Kako je pokazala Kristen Ghodsee, antropologinja specijalizirana za bugarski socijalizam i postsocijalizam, upravo zbog narušavanja ženskih prava u postsocijalističkom društvu, žene su u Bugarskoj u većoj mjeri nego muškarci sklonije 'postkomunističkoj nostalgiji'. Žene također, češće nego muškarci u Bugarskoj podržavaju lijevo orijentiranu politiku. Danas su ženska prava, naročito reproduktivna prava i ona koja se tiču kućanskog rada ugrožena, dok istovremeno reprezentacija žena u javnim vlastima drastično opada. Ovome treba pridodati i široko rasprostranjenu mizoginiju.

Postoje ipak neka društvena pitanja na koja je socijalizam dao odgovore, a koji su do danas u bugarskom društvu ostali opće prihvaćenima. Jedno od takvih je i pravo na abortus, o kojem, kako smo već rekli, u Bugarskoj vlada duboko ukorijenjeni društveni konsenzus. Ženskim organizacijama koje su postojale u vrijeme socijalizma prigovaralo se da nisu 'dovoljno autonomne', da su 'lutke totalitarnog režima' i tako dalje. Ovakve optužbe u potpunosti zanemaruju kompleksnosti historijskog konteksta u kojem su te organizacije djelovale, kao i neke od uspjeha koje su one ostvarile. Za vrijeme socijalizma, u Bugarskoj je, kao i drugdje, bilo proturječnih trendova i razvoja.

'Druga smjena' i natalitet

Elena Lagadinova, borkinja antifašističkog pokreta, krajem 1960-ih godina imenovana je na čelo Komiteta bugarskog ženskog pokreta (KBŽP). Njezina je organizacija bila relevantna referentna točka ne samo u domaćim prilikama, već i u međunarodnom kontekstu. Kako u svom radu pokazuje Kristen Ghodsee, KBŽP je sudjelovao u globalnim raspravama o politikama ženskih reproduktivnih prava i usko surađivao s antikolonijalnim i antiimperijalističkim pokretima.

Komitet je eksperimentirao s internom demokracijom i konstantno nastojao ostvariti što veći stupanj emancipacije žena, ali i razumjeti dinamiku stalnih problema s kojima se one suočavaju. Kasni socijalistički period u Bugarskoj je u isto vrijeme intenzivno skretao ka kulturnom konzervativizmu i nacionalizmu, s tvrdokornim pronatalističkim zaokretom. Ovaj posljednji potaknut je opadajućim stopama nataliteta koje su bile rezultat uključivanja žena na tržište rada. Pobačaj, legaliziran još 1950., konzervativne i nacionalističke struje smatraju preprekom za željeni demografski rast te počinju organizirati kampanje protiv pobačaja.

Od kasnih 1960-ih naovamo, KBŽP je naručio nekoliko socioloških studija o ženskom upravljanju vremenom. Istraživanja su dokazala da se stope rađanja ne mogu promijeniti ograničavanjem prava na pobačaj, nego da je osnovni razlog zbog kojeg žene imaju manje djece takozvana 'druga smjena': socijalistička modernizacija apsorbirala je žene u radnu snagu, ali nije uspjela revolucionarizirati rodne odnose u kućanstvima. Stoga su žene nastavljale biti angažirane u neplaćenom kućanskom radu, paralelno sa svojim profesionalnim karijerama. Komitet je uspješno dokazao da je nužno adresirati pitanje reproduktivnog rada na druge načine, primjerice podupiranjem radikalnog produženja plaćenog porodiljnog dopusta, javnom potporom za jaslice, povećanjem broja dječjih vrtića, i tako dalje. Time su pridonijele uspostavljanju širokog konsenzusa o pravu na pobačaj koje nije učinkovito osporeno čak ni danas kada smo svjedocima sužavanja ženskih prava i ponovnog uspona mizoginih ideologija. Čak i ako je, kako neki danas kažu, dostupan pobačaj bio ponekad (zlo)upotrebljavan kao sredstvo kontracepcije, ovim argumentom se odgovornost za planiranje obitelji prenosi isključivo na žene.

Izborene bitke

Evidentno je da u socijalističkoj Bugarskoj svi problemi nisu bili riješeni. Primjerice, žene su prije 1989. svakako bile nedovoljno zastupljene u javnim vlastima, iako ne u tako ekstremnoj mjeri kao danas (danas samo 17,92 posto zastupnika u parlamentu čine žene. Zanimljivo, najniži postoci su u 'liberalnim' strankama, najviši u konzervativnim i strankama ekstremne desnice). Za vrijeme socijalizma, međutim, ova su pitanja barem bila adresirana, primjerice, uvođenjem kvota i drugim političkim sredstvima usmjerenim na prevladavanje podjele rada po rodnoj osnovi. Ni ovi ustupci nisu naprosto poklonjeni, bez borbe. Aktivistkinje su, kako je Ghodsee pokazala, često morale podsjećati na Lenjinovu tvrdnju da je "najbolji način proslave obljetnice velike revolucije usmjeravanje pozornosti ka rješavanju još uvijek neriješenih pitanja".

Napredak u ženskim pravima koje je izborio KBŽP treba promatrati kao ključni faktor za uspostavljanje aktualnog konsenzusa o pobačaju. Pobačaj danas osporavaju uglavnom marginalne desničarske grupe te vjerske organizacije s praktično minornim političkim utjecajem. Primjerice, The Epoch Times, bugarski portal koji je dio međunarodne antikomunističke višejezične medijske mreže posvećene širenju informacija o represijama protiv duhovnog pokreta Falun Gong u Kini. The Epoch Times, uz razne teorije zavjera (poput 'Hitler je bio Rothschild', 'Bugari su među najstarijim narodima na planeti', i tako dalje), objavljuje članke protiv pobačaja, kontracepcije i planiranja obitelji općenito. Socijalizam smatraju neprihvatljivim pokušajem društvene kontrole nad 'spontanošću' seksualnosti i trudnoće, a reproduktivna prava nerijetko izjednačuju s eugenikom. Petar Marčev, jedan od najprominentnijih aktivista protiv prava na pobačaj u Bugarskoj, ima jednako konfuznu liniju argumentacije. On nariče nad 'gubitkom od šest milijuna bugarske djece', koja navodno zbog prava na pobačaj nisu rođena od 1956. do danas, što je, prema njemu, proces usporediv s Holokaustom.

Demografski gubici i povlačenje socijalne države

Neki su se desničarski političari kao i pojedini članovi Reformskog bloka izjasnili protiv prava na pobačaj. No sve u svemu, njihovi argumenti ne dobivaju ozbiljnu političku podršku i ostaju ograničeni na marginalne grupe. Crkva nema političkog utjecaja, unatoč činjenici da su se dijelovi elita pokušali povezati s njom. No njihovi potezi ostali su samo prazne geste i niti jedna vlada do sada nije popustila nekom od zahtjeva Crkve, poput uvođenja vjerskog obrazovanja u škole.

Nedostatak političkog utjecaja Pravoslavne crkve kao i drugih nepravoslavnih kršćanskih aktivista, prisiljava aktiviste protiv prava na pobačaj, bili oni religijskog usmjerenja ili ne, da uklope svoju argumentaciju u širu nacionalističku (katkad i rasističku) klimu i opću zabrinutost zbog 'demografske krize', koju neki, najčešće ekstremna desnica, nazivaju 'genocidom nad Bugarima'. Drugim riječima, antikomunistički i religijski napad na pobačaj nije toliko zasnovan na apstraktnoj ideji 'života' (tj. 'svaka stanica je oblik života'), odnosno nije povezan s kršćanskim stavovima kao takvim, nego proizlazi iz sekularnih nacionalističkih strahova o demografskom padu u vrijeme neoliberalnog povlačenja socijalne države koje intenzivira takozvanu 'drugu smjenu'.

Smanjivanje socijalnih prava u Bugarskoj, kako je već spomenuto, najteže pogađa žene, a konkurencija za ostatke socijalne države pojačava društvenu kompeticiju i atomizaciju. Kontinuirano negativan rast stanovništva i visoke stope emigracije kombinirane s konstantnim političkim skretanjima udesno te usponom antikomunizma savršeno pripremaju teren za reakcionarnu politiku. Nasreću, osporavanje prava na pobačaj još uvijek nije na dnevnom redu. Pa ipak, ostaje nejasno koliko još dugo konsenzus može opstati, naročito s obzirom na činjenicu da praktično nema ozbiljnih pokušaja hvatanja u koštac s pitanjima ženskih socijalnih prava ili kućanskog rada.

S engleskog prevela Milena Ostojić

 

Tagovi: bugarska, crkva, elena lagadinova, eu, kampanje za zabranu pobačaja, kristen ghodsee, kućanski rad, marija todorova, pobačaj, politika, regija, socijalizam

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM