Preko plota

10.05.2020. 19:21:22 - Nerzuk Ćurak (tacno.net)

Može li ijedno društvo uspješno ukinuti militarizirajuće dinamike ako ozbiljno ne razmatra djelovanje patrijarhata

Feminizam i patrijarhat: Globalizirano nasilje iz ženske perspektive

Može li ijedno društvo uspješno ukinuti militarizirajuće dinamike ako ozbiljno ne razmatra djelovanje patrijarhata? / Uz knjigu Globalizacija i militarizam: Feministice slažu kockice. Autorica Cynthia Enloe, edicija re:politico, urednica edicije Nejra Nuna Čengić; S engleskog prevela Gorana Mlinarević. Izdavač: Udruženje Mreža za izgradnju mira, Sarajevo, 2020. /

Cynthia Enloe unijela je znanstveni nemir u patrijarhat kao princip stvaranja, odbijajući da u svojim istraživanjima krene od muškog vlasništva historijom kao podrazumijevajućom normom, već je, kažimo to tako, šokirala znanstvenu zajednicu raskošnom stvaralačkom gestom u onom području istraživanja koje se smatra tipičnim prostorom muške reprezentacije – njegovom veličanstvu militarizmu

 

Cynthia Enloe ozbiljna je istraživačica dinamike i reprodukcije muške moći u patrijarhalnom svijetu. Bilo da istražuje represivne obrasce u zemljama koje samoproglašeni vesternizirajući centar unaprijed smješta u periferni treći svijet, bilo da na originalan i inovativan način prodire u skrivene koridore globalne militarističke moći, ova respektabilna znanstvenica sa Univerziteta Clark u Massachusettsu, ne ide utabanim stazama nauka o društvu, ne slijedi dogmatski obrazac interpretacije društvenih odnosa a koji patrijarhat uzima kao stvar u svijetu, kao prethodno načelo u kojemu se nema šta istraživati, nego se od njega, od tog načela kreće u istraživanje i kome to nije jasno, On, a prije će biti Ona, samo hoće da unese nepotrebni nemir u agendu povijesti koja ne može biti ništa drugo nego pozornica Muškog, o čemu dovoljno govori sama historija svijeta koja u biti nije ništa drugo nego historija nasilja. A budući da su nasilje, i u mitu i u odigranoj historiji, sa procentom od preko 95%, proizveli muškarci, sasvim je jasno kome pripada takva povijest. I još se dominirajući entitet te povijesti samodopadljivo, u većini kultura, hvališe rijekama prolivene krvi, baš po obrascu – čega se pametan stidi, time se budala ponosi. Naša muška povijest, povijest je budalastog ponosa.

Cynthia Enloe svojim je radovima unijela taj "nepotrebni nemir", prijeko potrebni znanstveni nemir u patrijarhat kao princip stvaranja, odbijajući da u svojim istraživanjima krene od muškog vlasništva historijom kao podrazumijevajućom normom, već je, kažimo to tako, šokirala znanstvenu zajednicu raskošnom stvaralačkom gestom u onom području istraživanja koje se smatra tipičnim područjem muške reprezentacije – njegovom veličanstvu militarizmu.

Već krajem sedamdesetih godina autorica, koja se prethodno autoritativno bavila pitanjima etniciteta i rasizma, naslućuje kako su i ta pitanja premrežena dinamikom maskuliniteta i destilirana kroz ključne poluge državne moći – vojsku i policiju a koje se u svim patrijarhalnim društvima prihvataju kao ključni garanti suvereniteta, koji je i u političkoj teoriji i u realnim međunarodnim odnosima muško pitanje, par excellence. ( Sjetimo se sada da na dejtonskim mirovnim pregovorima kao pregovorima o strukturi suvereniteta, ženski politički subjekt nije bio prisutan, nije imao šta da kaže u muškoj zoni legitimacije).

E na ove uobičajene postavke od kojih se "dalje kreće u istraživanje" Cynthia Enloe baca svoju feminističku mrežu i vraća problem u samu pojmovnu arhitekturu svijeta ne dozvoljavajući da se ključni pojmovi preko kojih se distribuira moć, prije svega, militaristička moć, prihvate kao normativni i metodološki start. Autorica autoritativno insistira na strukturalnoj degradaciji pojma militarizam kako bi se sam pojam dekodirao i to iz feminističkog ugla, jer još uvijek ne postoji zainteresiraniji način da se razotkriju mehanizmi lokalnih i globalnih nepravdi koje spram miliona žena vrši globalizirana struktura vojno-industrijskog kompleksa a da to ne priznaju ili ne primjećuju problem u toj, ženskoj ravni, glavne arhitekte globalizirajućeg militarizma i militarizirajućeg globalizma.

Nažalost, te tendencije, zbog pozicije poniženog subjekta u većini patrijarhalnih kultura našega svijeta, ali i unutar globalne neoliberalne trajektorije, ne mogu ni osvijestiti ni promijeniti prekarni ženski subjekti – objekti sputani između čekića lokalne feminofobične tradicije i nakovnja globalnog militarističkog kapitalizma koji je sposoban da supsumira sve pa i cijeli ženski rod kao da ga nema izvan kuće a kuća u militariziranoj historiji svakog prethodnog svijeta pa i našeg recentnog, globaliziranog, nije povijest.

E već slutim da su ove konstatacije neprihvatljive nekim čitaocima, ne iz razloga feminofobije, već uvjerenja da ovoga o čemu piše Cynthia Enloe a ja iščitavam na rodnoneutralan način uopće nema. E to Nema autorica nastoji osvijetliti uvođenjem novog kategorijalno-pojmovnog aparata, u čijem je srcu feministička znatiželja kao de facto nova metodologija koja širi polje spoznaje i uspostavlja nove alate za metodološku demistifikaciju podrazumijevajućih stvari i odnosa. Za mene to ima elemente povijesnog poduhvata, kako za znanost tako i za naše emancipatorsko putovanje ka višem nivou ljudskosti.

Ovom knjigom autorica poziva istraživačice društva da naoružani analitičkim znanjem o dva sveta pojma neoliberalne hegemonije – globalizaciji i militarizmu, tim pojmovima i njihovim različitim interpretativnim sadržajima udahnu novu feminističku notu koja će maskulinitet, feminitet, maskulinizaciju, feminizaciju, jeftinu radnu snagu, patrijarhat, rodnu analizu, demilitarizaciju, nacionalnu sigurnost, militarizaciju… iščitati u novom djelatnom ključu: onom koji u naučnoj produkciji mijenja paradigmu znanosti demilitarizirajući je, a u smislu društvenog aktiviteta utiče na građansku akciju znanstvenica koje u militariziranom lokalnom i globalnom političkom polju djeluju kroz civilni i mirovni angažman, nadopunjujući teoriju.

Kroz ta dva instrumenta, naučnici u službi militarizma i aktivistički militarizam raznih desničarskih udruga se polako otkrivaju kao poluge globalne moći nasilnih svjetskih struktura, što snaži ženski argument kao argument mira.

Kako to radi Cynthia Enloe? Njena knjiga je znanstveno i ljudsko svjedočanstvo o socijalnoj poziciji žena ali i muškaraca u raznim dijelovima svijeta, o "nesvjesnosti" reprodukcije patrijarhata kao naturalističke sekvence koja je prije svega, prije samog društva.

Istražujući militaristički obrazac kroz globalizirane predjela svijeta, autorica ga otkriva u tvornicama za proizvodnju tenisica u trećem svijetu, u militariziranim nacionalnim sigurnostima, u zatvorima Guantanamo i Abu Ghraib koji je rodno zanimljiv i zbog upotrebe nasilja od niže rangirane službenice američke vojske prema iračkim zatvorenicima kao izraz tipično muškog nasilja u svrhu inicijacije i prihvatanja od strane muške hijerarhijske strukture; Synthia Enloe pronalazi militarističke tragove i u "ženskim ormarima", u životima supruga vojnika i oficira, u životima japanskih žena koje strahuju od demontaže japanskog pacifističkog ustava, jer se politička klasa militarizira a niko iz struktura patrijarhalne moći ne želi proces militarizacije ni vidjeti ni priznati pa organiziranim japanskim ženama jedino preostaje da se udružuju sa drugim ženskim platformama u Aziji kako bi ovaj duboko nasilni kontinent reinvenirao svoje mirovne dionice…

U završnom poglavlju autorica ovo kompleksno istraživanje povezuje na četiri nivoa: globalnom, nacionalnom, lokalnom i ličnom, afirmirajući s jedne strane ideju o globalnom ljudskom selu koje se bez ženske znatiželje nikada neće demilitirizirati u Turskoj, Siriji, Afganistanu, SAD-u, Izraelu, Iranu, Velikoj Britaniji, Južnoj Koreji, Srbiji, Bosni, Japanu… a s druge strane autorica je svjesna koliko je proces militarizacije isprepleo individualne živote ljudi sa lokalnim zajednicama i globalnim korporacijama i koji je poduhvat demilitarizirati sebe, svoju lokalnu i nacionalnu zajednicu te naš globalni svijet a da posljedica ne bude pad u ekonomsku bijedu. I u tom smislu autorica nudi pregršt zanimljivih ideja.

Ova knjiga je poziv da najmoćnijim diskursima i diskurzivnim praksama – a ne zaboravimo da ko vlada diskursima proizvodi stvarnost; ko vlada diskursom globalizacije proizvodi stvarnost globalizacije, ko vlada diskursom militarizma proizvodi militarističku stvarnost: tipična potvrda takve kohabitacije je nacionalna sigurnost (čista apstrakcija militarističkog diskursa koja se doživljava kao neupitna, nepropitujuća stvarnost od većine građanstva) – udahnemo ženski smisao kako bi svijet napravio prelaz iz polja rodne bitke u polje rodno neatribuirane ljudskosti, bez taloga dominacije.

Globalizacija i militarizam. Feministice slažu kockice knjiga je koja se u pravom trenutku pojavila u našoj zabačenoj parohijalnoj kulturi zato što otvarajući pitanja koja se kod nas uopće ne problematiziraju unutar dinamike rodnih odnosa – pri čemu primarno mislim na civilni militarizam kojim su premrežene naše porodice, škole, javne uprave, fabrike… – može poslužiti kao teorijski alat za od – rodnjavanje društvenih odnosa u smislu proizvodnje socijalnih uvjeta koji ne daju prednost rodnim shemama već potiču rodnu neutralnost sve dok ne isklešemo pozitivni mir – društvo koje je slijepo na bilo kakvu favorizirajuću rodnu reprezentaciju: mušku, žensku, transrodnu…

Ipak, taj mir je daleko, prepreke su veće nego što možemo zamisliti, zato što je ključnim strukturama moći u patrijarhalnom društvu nezamislivo da su te prepreke, te ženske uobrazilje, uopće prepreke. Tako se feministički obrazac na duže staze nadaje kao metodologija svekolike društvene promjene. Zašto? Zato što je, iako pojmovno partikularan, sadržajno komprehenzivan za snažna maskulinizirajuća društva, koja izložena horizontalnoj, inkluzivnoj ideologiji feminizma sebe polažu u društvenu promjenu što vodi redukciji nasilja i militarizma.

Stičem dojam da to jeste jedna od ključnih intencija ove knjige ili barem njen djelatni podtekst, da ne kažem podcast, jer implicitni smisao ovog rukopisa je otvaranje razgovora u svakoj novoj generaciji o hendikepu militarizma. Za naše doba ključna platforma militarizma je globalizacija, prije bih rekao, globalizam kao ideološki hegemon koji ne dozvoljava transformaciju militarizma u defanzivne proaktivne razvojne industrije, humane tehnologije i nenasilne strukture moći. Globalizacija još uvijek sadržava horizont nade za progresivno, ujedinjeno čovječanstvo u kojemu lično, lokalno, nacionalno i globalno tvore zajednički kvartet za poraz globalizma i militarizma. Taj poraz neće doći sam od sebe već samo kao rezultat napredovanja naših lokalnih i nacionalnih društava. A oni napreduju tako što sebi postavljaju pitanje koje je postavila i Cynthia Enloe u ovoj kapitalnoj knjizi: "Može li ijedno društvo uspješno ukinuti militarizirajuće dinamike ako ozbiljno ne razmatra djelovanje patrijarhata?"

Tagovi: cynthia enloe, feminizam i patriajrhat, globalizacija, knjiga, militarizam, recenzija

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM