Vijesti

23.03.2012. 15:21:39 - Antonija Petričušić

Kad Hrvatska postane (k)raj na zemlji

Jeste li ikada bili stranac? Ne turist. Ne sudionik studentske ekskurzije. Ne učesnik konferencije. Već pravi, pravcati stranac, koji se jutrima budi u svijetu stranog mu jezika, koji ne poznaje mrežu javnog prijevoza ni infrastrukturu javnih službi koje mu trebaju da bi regulirao svoj status novog stanovnika grada ili mjesta u kojeg ga je život nanio. Stranac koji se srami svog neznanja lokalnih običaja i činjenice da s odraslim osobama ne može razgovarati kao odrastao čovjek, nego u najboljem slučaju, kao dijete koje zna tek nekoliko riječi jezika.

Niste? E onda nikad nećete moći pojmiti kako život u inozemstvu osim sjajnog lica ima i tmurno naličje. Kojeg sam na svojoj koži osjetila. Iako, nisam osjetila kako je spremiti cijeli svoj život u torbu ili par vrećica, i biti prisiljen napustiti svoj dom, bježati pred ratnim progonom i ovisiti o dobroti i naklonosti nekih znanih ili neznanih ljudi u čijoj ste životnoj svakodnevici pronašli sklonište. Biti izbjeglicom mora da je jedno od najstravičnijih životnih iskustava.

U Europi se posljednja velika izbjeglička kriza dogodila tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća, kada je nekoliko milijuna ljudi s Balkana našlo privremeno ili trajno utočište u zemljama (uglavnom) zapadne Europe. I Hrvatska je bila postala privremenim domom mnogobrojnim izbjeglicama, posebice Muslimanima i Hrvatima iz BiH.

Iz tog su migracijskog vala mnoge zapadnoeuropske države bile prisiljene učiti, snalaziti se i razvijati svoje politike prema silovitom pritoku stranaca. Mnogi od izbjeglica danas su državljani ili barem stanovnici s trajnom dozvolom boravka Austrije, Švedske, Norveške, Njemačke, Nizozemske, Italije. Mnoge od tih zemalja imaju značajnog iskustva s azilantima, ljudima koji tvrde da su u zemljama svoga podrijetla proganjani zbog svoje rase, vjere, nacionalnog ili političkog mišljenja. A azilantska iskustva razvijaju tek kroz posljednja dva desetljeća, bivajući primorani nositi se sa stalnim prilivom ljudi iz ekonomski neprivilegiranih zemalja, često pogođenih i ratnim stradanjima (Libije, Tunisa, Alžira, Sirije, Afganistana, Konga, Irana, Gruzije, Kosova, Srbije, Bosne i Hercegovine, itd.)

A Hrvatska? Ima li uopće nesretnika koji Hrvatsku vide kao životni raj? Iznenadit ćete se, ali ima. Tijekom prošle godine samo, 686 osoba podnijelo je u našoj zemlji zahtjev za azil. I njihov broj se iz godine u godinu povećava, jer 2010. godine bilo je "tek" 259 zahtjeva za azil, a u prethodnim godinama brojka je varirala između stotinu do dvije stotine. Ipak, od 2004. godine od kad je Zakon o azilu na snazi, azil ili supsidijarna zaštita u Hrvatskoj dodijeljeni su tek šezdesetak osoba što daje zaključiti da hrvatske institucije (još uvijek) azil dodjeljuju na kapaljku . No, razumno je pretpostaviti da će trenutkom pristupanja Europskoj uniji Hrvatska postati mnogo poželjnije odredišno mjesto tražitelja/ica azila. I stoga je očito potrebno početi razvijati koherentnu azilantsku politiku, iskoordinirati aktivnosti državnih institucija koje se ostvarenjem prava azilanata bave, te napokon razmisliti i predložiti integracijsku politiku koja će omogućiti kvalitetno uključivanje u društvo onih koji su azil u Hrvatskoj dobili (i tim činom postali jednakopravni članovi naše političke zajednice). Ono što sigurnjaci i EUrokrati doživljavaju kao zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku , ili pitanjem upravljanja granicom i borbe protiv nezakonitih migracija, ljudskopravaški aktivisti imenuju čovjekom u životnoj nevolji. Kojem je, srećom, civilizacijski razvoj preslikan u normama međunarodnog prava, osigurao minimum dostojanstva i u uvjetima nelegalnog prelaska granice i lišenja slobode, ponudio mu mogućnost traženja azila, ukoliko je u stanju dokazati da je njegov/njen strah od proganjanja radi njegove/njene rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja osnovan, te se zbog toga ne može ili ne želi staviti pod zaštitu zemlje svoga podrijetla.

Roderick Parkes u nekidan objavljenom članku na EUobserveru "Will emigration replace immigration as Europe's populist flashpoint?" donosi podatke o tome da migracije stanovništva u Uniji u današnjim okolnostima treba drugačije sagledavati, prvenstveno kao mogućnost obogaćenja i ekonomskog rasta EU. Naime, ne imigriraju u zemlje članice tek siromašni, neobrazovani pretendenti na korištenje socijalne pomoći. Činjenica je da unutarunijske migracije obuhvaćaju sve više obrazovanih ljudi, koji čak sele iz jedne u drugu državu članicu. Na primjer, prošle se godine više ljudi iselilo iz Španjolske, nego što ih je imigriralo. U prošlom desetljeću ukupno rumunjsko stanovništvo smanjilo se s 21.3 milijuna na 19 milijuna. U 2010 godini 1.21 milijun Grka nastanio se u nekoj drugoj državi. Osim toga, podaci ukazuju na to da nemali broj imigranata u zemljama članicama svlada jezik i doprinosi društvenom i gospodarskom rastu.

Ograničiti težnju ljudi za boljim životom je nemoguće. Kako će kao zemlja članica naša zemlja biti u očima mnogih nesretnika/ica doživljavana kao raj na zemlji, i Hrvatskoj bi bilo mudro osmisliti politiku integriranja azilanta, i ustanoviti kako se njihovim uključivanjem u društvo naše zajednice mogu učiniti bogatijima, ne samo ekonomski, već i kulturalno. I policy paper (kako li se to kaže na hrvatskom jeziku?) "Challenges of integrating asylum migrants in Croatia" kojeg je pripremila ekipa suradnika iz IMO-a sugerira kako bi rano i jasno elaboriranje integracijske politike azilanata zasigurno dobro došlo Hrvatskoj, koja je jednom nogom već u Uniji.

Sadržaj prava na pomoć pri uključivanju u društveni život

Zakon o azilu propisuje da nije dopušteno prisilno udaljiti ili na bilo koji način vratiti stranca u zemlju u kojoj bi njegov život ili sloboda bili ugroženi. Osim toga, azilanti i stranci pod supsidijarnom zaštitom imaju pravo na boravak u Republici Hrvatskoj, smještaj, rad, zdravstvenu zaštitu, školovanje, slobodu vjeroispovijesti i vjerskog odgoja djece, besplatnu pravnu pomoć, socijalnu skrb, spajanje obitelji te pravo na pomoć pri uključivanju u društveni život. Osobi kojoj je odobren status azilanta/azilantkinje država još godinu dana plaća troškove smještaja, tečaj hrvatskog jezika i osigurava joj socijalnu pomoć kako bi se što lakše uklopila u život u novoj okolini. I to je to. Nakon toga su prepušteni samima sebi. Ne čudi stoga što je nekoliko osoba s dobivenim azilom – napustilo Hrvatsku i vratilo se tamo odakle su bili pobjegli.

Kako bi se tijela javne vlasti (dakle, raznorazna ministarstva koja se pitanjima azila i azilantima bave) potaklo na izvršavanje ove potonje zakonske obveze, Centar za mirovne studije sazvao je neki dan u Saboru konferenciju pod naslovom "Integracijske politike i prakse – uključivanje azilanata i stranaca pod supsidijarnom zaštitom u hrvatsko društvo". Centar za mirovne studije već se naime dugi niz godina bavi azilantskim temama, doprinoseći ostvarenju ljudskih prava tražitelja/ica azila i azilanata. Kako bi javnosti predočili probleme i životne izazove tražitelja/ica azila snimili su dokumentarac pod naslovom "(K)raj na zemlji" koji govori o svakodnevnici tražitelja/ica azila. Težeći uspostavi okvira, zakonskih i institucionalnih koje bi omogućili bolji prihvat i naknadno integraciju osoba kojima se odobri boravak, azil ili privremena zaštita u našoj zemlji, Centar za mirovne studije zagovara donošenje Vladine integracijske politike.

Ksenofobni stavovi i predrasude prema tražiteljima/icama azila i azilantima/azilantkinjama koji su specifični za stanovništvo (svjedoči tome prvotni javni bunt Kutinjana kada je u njihov grad smješteno prihvatilište za azilante), dodatno su osnaženi ponekim rasističkim novinskim komentarom ili primjerom. Članak o neregularnim migracijama, objavljen 31. siječnja 2012. na portalu Slobodne Dalmacije, novinara Gordana Zubičića informira čitatelje kako "je realno očekivati povećanje broja "ilegalaca" na kopnenim, ali i morskim granicama." Nadalje, navodi novinar da su "do sada balkanske rute krijumčarenja ljudi uglavnom prelazile preko rijetko naseljenih područja Crne Gore i BiH, te hrvatskih zona poput Konavala i istočne Like, ali uskoro bi se na udaru ljudi željnih boljeg života u EU-u mogli naći i pučinski otoci poput Lastova i Visa."

Centar za mirovne studije uputio je glavnom uredniku portala Slobodne Dalmacije pismo kojim osuđuje članak kao ksenofoban, tvrdeći da "o samim izbjeglicama govori isključivo u negativnom kontekstu kao da se ne radi o ljudima koji zbog teških ekonomskih prilika, ratnog stanja ili progona bježe u druge države, već ih se predstavlja kao ilegalce kriminalce i nametnike koji će ugroziti našu (ionako labavu) infrastrukturu na otocima. Tekst indirektno diskriminira i na rasnoj osnovi; mada sam autor ne kaže izravno da je problem u tome da se radi o osobama druge boje kože ili vjere."

Složena procedura koja vodi u neizvjesnu slobodu

Prije nego dobiju azil, stranci koji tvrde da su proganjani u zemlji svoga podrijetla smatraju se tražiteljima/icama azila. I oni imaju određena prava, navedena u Zakonu o azilu. Tražitelj/ica azila, osim prava na boravak u Republici Hrvatskoj dok se njegov zahtjev za azilom ne riješi, ima pravo na osiguranje osnovnih uvjeta za život i smještaj, zdravstvenu zaštitu, osnovno i srednje školovanje, novčanu pomoć, besplatnu pravnu pomoć, humanitarnu pomoć, slobodu vjeroispovijesti i vjerskog odgoja djece, te na rad. Za vrijeme trajanja postupka azila tražitelj/ica azila ima pravo na smještaj u Prihvatilištu u Kutini. Može i o svom trošku boraviti na bilo kojoj adresi u Hrvatskoj uz prethodnu suglasnost MUP-a.

Povjerenstvo za azil je tijelo koje je do nedavno (u drugom stupnju) odlučivalo o zahtjevima tražitelja/ ica azila, kojima su se oni obraćali nakon što bi MUP-u iznijeli svoj zahtjev za dodjelu azila. No, njegovu nadležnost od početka ovog mjeseca preuzima Upravni sud. Kako je na konferenciji rečeno da Upravni sud dnevno dobiva 125 novih predmeta, pitam se, kao i mnogi od nazočnih, kojom će se brzinom rješavati zahtjevi tražitelj/ ica azila, te hoće li suci/sutkinje Upravnog suda biti osviješteni i osjetljivi na ovu delikatnu ljudsko-pravašku tematiku?

No, kako je članica CMS-a Emina Bužinkić jasno poručila na konferenciji (replicirajući pomoćnici ministra unutarnjih poslova koja je, kurtoazno valjda, išla zahvaliti za spremnost nevladinih udruga za suradnju, implicirajući valjda da udruge žele raditi (još) više po pitanjima ostvarivanja prava azilanata), da nevladine udruge ne mogu same obavljati poslove i zadatke iz nadležnosti države. Država je ta koja mora i osmisliti i provoditi politiku integracije stranaca, azilanata, (i)migranata.
Konferencija na žalost nije (još) urodila konkretnim prijedlogom tko bi integracijsku politiku trebao predložiti. Sigurna sam da će to učiniti vrijedne zaposlenice i zaposlenici Centra za mirovne studije. Od strane ministarstava, uobičajeni muk.

Tagovi: azilanti, hrvatska, ljudska prava, regija

Vezani članci:

Komentari

Ivan:
Taman posla..mi bi trebali ugosit pola sjeverne Afrike zato jer se netko igra politike tmao.. netrebaju nam ni naši hrvati koji izselili,ni njemci a bogami ni somalijci i afganistanci.
02.07.2013. 10:35

Dodajte komentar

Vaše ime:
Vaš e-mail: (nije obavezno)
Tekst:
5 više 4 =
 

Stup srama

Iz drugih medija