B.a.B.e. će Međunarodni dan borbe protiv nasilja 2010. godine obilježiti komemorativnim skupom koji će se održati u četvrtak, 25.11. u 11 sati na Trgu bana Jelačića
Minutom šutnje, u znak sjećanja, prisjetit ćemo se 16 žena i dvije djevojčice koje su ubili njihovi mladići, bivši ili ondašnji, partneri bračni, izvanbračni, očevi ili muški članovi obitelji.
Nakon niza kampanja u kojima smo se obraćale žrtvama, svjedocima nasilja, institucijama države, ove godine želimo progovoriti o korijenima nasilničkog ponašanja – odgoju i porukama koje se upućuju djeci, kojima ih se priprema za buduće uloge žena i muškaraca.
Poruke mojih roditelja
Razmišljamo li što znači nekoga odgajati kao djevojčicu ili dječaka, i kakve su moguće posljedice stereotipnih uloga u koje ih uporno guramo?
Zašto dječaci ne smiju plakati i pokazivati osjećaje? Zašto pravi muškarci ne pokazuju strah i ničega se ne smiju bojati?
Zašto djevojčice trebaju biti tihe i umiljate? Zašto trebaju sanjati udaju?
A to im govore roditelji koji su i sami vrlo često izuzetno nesretni, ali misle kako im valjda bolje ne može ni biti. I umjesto da se potrude svojoj djeci osigurati sretniji život, nastavljaju ponavljati rečenice koje su slušali od svojih roditelja, a oni pak od svojih i tako unedogled.
“Nigdar ni tak bilo/da ni nekak bilo./pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu./Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,/kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.”
Miroslav Krleža, Khevenhiller
U vrtićima i školama u Hrvatskoj gotovo da i nema pomaka. Roza za jedne, plava za druge; lutkice i kuhinja za djevojčice; trkaći automobili i oružje za dječake…
A, možda bi, kad bi roditelji poslušali glas razuma, osvrnuli se oko sebe i potražili sretne i zadovoljne osobe, moglo biti posve drugačije.
Možda bi muškarci koji plaču i pokazuju svoje osjećaje znali i mogli podijeliti svoje strahove i zebnje s osobama do kojih im je stalo. Možda tada ne bi svoje strepnje i nesigurnost nadomještali udarcima i mecima u nedostatku riječi. Svoju nemoć ne bi iskaljivali na slabijima od sebe zato jer misle da trebaju biti muškarčine.
A djevojčice bi mogle izrastati u samosvjesne osobe koje poštuju sebe i žele samo odnose u kojima ih se razumije kao jednakopravna bića.
Možda…možda bismo mogli i trebali pokušati drugačije.
