Tragičan slučaj pogibije trogodišnjeg dječaka iz Pule nije prošao bez kontroverznog i neprimjerenog medijskog izvještavanja. Produktivne rasprave o tome kako je sustav i čitavo društvo zakazalo u prevenciji jednog ovakvog zločina te kako se to ubuduće može spriječiti pale su u sporedan plan jer je nekim medijima zanimljivije bilo senzacionalističko izvještavanje o privatnom životu počiniteljice. Jutarnji list se posebno potrudio izvijestiti o njezinom navodnom promiskuitetnom stilu života. Tako su intimni detalji života majke predočeni tvrdnjama anonimnih muškaraca koji su se sami javili redakciji kako bi opisali svoje navodne online i intimne susrete sa “nesavjesnom majkom.” Ovakva užasavajuća seksualizacija počiniteljice služi kao dodatna demonizacija i zločina i nje same perpetuirajući poznatu i prastaru dihotomiju prikazivanja žena kao ili kurvi ili kao svetica. Bilo bi zanimljivo vidjeti ovakvo izvještavanje da je riječ o muškom počinitelju zločina. Bi li se i onda spominjalo to da “je bila nabijena seksualnim strastima” kako tvrdi jedan od anonimnih muškaraca za Jutarnji list? Osim epiteta “majke iz pakla,” portal 24 sata također je ustvrdio kako “o njoj nitko nema lijepih riječi. Užasnuti susjedi koji je poznaju kažu kako nije previše marila za dijete te kako se oduvijek samo provodila.” Ono što su zaboravili spomenuti jest upravo to da su ti isti susjedi znali za zanemarivanje djeteta i nisu obavijestiti nadležne službe. Takozvane tradicionalne vrijednosti očito omogućavaju samo moraliziranje, nagađanje i zgražanje nad netradicionalnim ženskim životnim stilom (za koji nije točno jasno kako je relevantan za ovu cijelu priču), ali ne i interveniranje po pitanju zaštite djece i građanske solidarnosti.
Komentari na profilu počiniteljice ali i ispod navedenih članaka prepuni su govora mržnje, šovinizama i razno raznih prijetnji fizičkim i seksualnim nasiljem. Navesti ću samo jedan od primjera kojeg je i prenio Jutarnji list: “Guzicu slikaš. A dijete si znala napraviti. Smetalo ti je zbog j… Kad umreš, kosti ću ti pronaći. Nećeš imati mira ni u zemlji.” Da je narod žedan krvi, potvrđuje i komentar jedne Puljanke koja za Glas Istre izjavljuje: “Ja bih za tako nešto uvela smrtnu kaznu i gotovo. Mislim da onaj koji takne dijete na bilo koji neprimjeren način zaslužuje najveću kaznu, a za ubojstvo da ne govorim. Strašno je i tužno, ne poznajem Chiaru osobno, ali znam za njezine roditelje i stvarno mi ih je žao.” Možda bi ovakvih komentara bilo i unatoč svemu, ali ovakvo senzacionalističko medijsko izvještavanje sigurno dolijeva vatru na ionako gorući hrvatski šovinizam. Zanimljivo je to što je otac nesretnog djeteta, koji se trenutno nalazi u zatvoru, jedva spomenut. O njegovom životnom stilu i potencijalnim seksi fotografijama nismo informirane od strane naših medija. To je također jasna poruka kako se u našem društvu i dalje tvrdoglavo smatra kako je sva briga za djecu na majčinim leđima, i kao što je Lana Pukanić ustvrdila, komentirajući za MUF, jednu sličnu tragediju smrti djeteta kojeg je u smrt skupa sa sobom odvela njegova majka 2015. godine: “Majčinstvo se agresivno nameće ženama na političkim i intimnim razinama, svakoga dana. Isto kao i heteroseksualna ljubav, u praksi najveći generator nasilja nad ženama. Tu su da nas postroje.”
Ono što se naknadno saznaje, a što neki mediji nisu imali profesionalne želje sačekati dok su plasirali razna nagađanja i seksualizirajuće sadržaje te poticali na linč i mržnju, da je riječ o osobi sa psihičkim problemima koja je medicinski vještačena te upućena na psihijatrijsko liječenje. Majka počiniteljice navela je kako joj je kćer odbijala liječenje te kako je “više puta od Centra za socijalnu skrb tražila pomoć, a oni su joj odgovarali da oni ništa ne mogu napraviti dok policija ne izađe na teren.” Ovakvo nereagiranje sustava do tragedije u našem društvu nažalost ne predstavlja izolirani slučaj.
Naravno da se ponovno našao jedan “ugledni psihijatar” specijaliziran valjda za psihijatrijsko procjenjivanje na daljinu, umirovljeni prof.dr.sc. Borben Uglešić, koji je za 100 posto ustvrdio, (a da nikad nije ugledao, a kamoli porazgovarao sa počiniteljicom): “Ja ne vidim po onome što sam iščitao iz medija da je ona bolovala od recimo shizofrenije ili slične bolesti. Uzrok njenog ponašanja vidim u manjku intelektualnog razvoja. Očigledno je da ona ne razmišlja o posljedicama, ali ne zbog zanesenosti ili adrenalina, nego je siromašna duhom i naivna. Pogledajte samo kako je ‘neprofesionalno i lakomisleno’ pokušala prevariti policiju sa svoje 32 godine.” O tome kako je ovakvo procjenjivanje krajnje neprofesionalno i štetno pisale smo i ranije. A ovako patronizirajuće tumačenje ličnosti jedne žene ogledni je primjerak toksičnog šovinizma i patrijarhata maskiranog u profesionalnost struke.
Degutantno izvještavanje Dnevno.hr-a nije ništa novo, radi se o portalu koji je već ranije opominjan od strane HND-a za govor mržnje i nacionalistička huškanja (identična inačica tog portala postoji i u Srbiji, vlasnik je isti). Oni na agresivan i krajnje užasavajući način izjednačavaju ovu tragediju sa ženskim reproduktivnim pravima, odnosno pravom na pobačaj. Zapravo samo pokazuju da im je njihova ideologija iznad svakog interesa za zaštitu dječjih prava i roditeljstva. To zorno oslikavaju i u članku o 14-godišnjakinji koja je navodno upletena u slučaj ubojstva sa zavaravajućim naslovom: “Osumnjičena maloljetnica iz Pule prošli tjedan skoro dospjela u medije, lagala da je silovana!” U članku se može nazrijeti posve drugačija priča, a bešćutnost novinara koji se skriva iza naziva portala bez vlastitog imena i prezimena, oslikava se i u pristupu samoj temi: “‘S obzirom na to da je veoma osjetljiva tema, molim vas da obratite pažnju na to da je ta 14-godišnja djevojčica ostavljena na skrb državi te da nema nikoga tko bi je zaštitio. Očito’, požalila nam se prije deset dana jedna Puljanka koja je nasjela na priču maloljetnice koja je danas osumnjičena za ubojstvo trogodišnjaka u Puli”. Ovakvo izvještavanje o maloljetnoj osobi je za svaku osudu kao i protivno posebnim zakonima koji postoje u Republici Hrvatskoj, a koji štite interese djece u odnosu na iznošenje njihovih podataka u medijima, kao i izvještavanje o njihovim sudbinama, a da se ne šteti njihovoj privatnosti: Zakon o sudovima za mladež, Zakon o socijalnoj skrbi, Zakon o policijskim poslovima i ovlastima, Obiteljski zakon, Zakon o kaznenom postupku, Kazneni zakon i Zakon o medijima. Insinuiranje suučesništva u zločinu 14-godišnje djevojčice, prije nego što je uopće provedena detaljna istraga, predstavlja samo još jedan čavao u lijesu proklamirane medijske brige za djecu u našem društvu. Nevjerojatno je da se u medijima traži kažnjavanje i represija, a ne posebno obazriv način pristupa prema djetetu. Dijete je svaka osoba do 18 godina, a u dobi od 14 tek počinje kaznena odgovornost. Stvar je još teža jer se radi o institucionaliziranom djetetu koje spada u najranjiviju skupinu djece.
“Ove odredbe se primjenjuju na način da novinari od suca/sutkinje za mladež ili policajca/ke koja/i je specijaliziran/a za rad s mladima zatraže podatke o događaju, ali ne mogu, a to već i znaju, dobiti osobne podatke o maloljetniku ili djetetu žrtvi pa niti gdje živi ili u koju školu ide, a ako je manje mjesto u Hrvatskoj tada se ne iznosi naziv mjesta nego se kaže, sa područja, na primjer, primorsko goranske županije. Ujedno kako na sudovima i u policijskim postajama su određene osobe glasnogovornici/e oni razgovaraju sa novinarima i znaju obvezu zaštite privatnosti djeteta pa tako i iznose podatke o procesnim aktima, radnjama u postupku i njihovom rezultatu, a to se odnosi na radnje policije prije formalnog pokretanja postupka, radnje u postupanju socijalne zaštite, radnje državnog odvjetnika i postupak na sudu, ali i u izvršenju ili radi donošenja odluka u evidenciji,” pojašnjava nam Lana Peto Kujundžić, sutkinja za mladež Županijskog suda u Zagrebu.
Dom za odgoj djece i mladeži Pula svakako spada u manje mjesto s određenim brojem djece tako da je šteta već sigurno počinjena, pogotovo ako se radi o djetetu, kako su mediji nepošteno prenijeli, koje je bilo žrtva institucionaliziranog nasilja gdje nadležne službe nisu adekvatno reagirale. Da nasilje postoji u kazneno-popravnim institucijama, nije nova vijest.
Kao što je izjavila pravobraniteljica za djecu Ivana Milas Klarić u HRT-ovoj emisiji “Tema dana” zaštita djece nije privatna stvar, a ova i prethodna vlada govori samo o demografiji i o djeci koje još nema dok o obiteljsko pravnoj zaštiti i podršci šuti. Trenutno se bave i rušenjem institucije pravobraniteljice za djecu, u čemu im svesrdno pomaže i U ime obitelji.
U ovom slučaju cijeli sustav je zakazao. Od liječnika opće prakse, psihijatara, centra za socijalnu skrb, doma za odgoj djeci i mladeži pa i policije, sve do lokalne zajednice i zabrinutih susjeda koji se nisu htjeli miješati. Medijsko izvještavanje o ovoj tragediji ponovno je dotaknulo novo dno, huškajući ionako već dezinformiran narod na mržnju, represiju i šovinizam. Jesu li to možda oni isti ljudi koji su prije par tjedana hodali “za život” i skrivali se iza parola ljubavi prema Hrvatskoj? Život žena i život djece iz ovog primjera nije na cijeni u Hrvatskoj niti je dio hrvatskog naroda spreman pokazati empatiju i ljubav i zaštititi najranjivije skupine društva.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
