Prvi dio teksta o H&M-u i koliko feminizma uistinu ima u njihovom poslovanju pročitajte ovdje.
Krenimo u razotkrivanje zamamnih kapitalističko-konzumerističkih iluzija koje nam serviraju veliki trgovački lanci brze mode pod egidom ravnopravnosti, emancipiranosti, slobodne volje.
U tvornicama dobavljača odjeće velikim lancima brze mode poput H&M-a sustavno se krše ljudska i radnička prava
Ove tvornice nalaze se uglavnom u zemljama u razvoju poput Bangladeša, Vijetnama, Koreje, Pakistana, Indonezije i sl. radi jeftine radne snage. H&M samo u Bangladešu surađuje s 200 tvornica koje se bave proizvodnjom odjeće. Prema Kelly Elkin, suosnivačici organizacije Clean Cut Fashion, u Bangladešu je 3.8 milijuna ljudi zaposleno u tekstilnoj industriji, od čega 85 posto čine žene. Prema H&M-ovim statistikama, ovaj modni lanac surađuje s 1.900 tvornica koje ga opskrbljuju novom odjećom, a u kojima je zaposleno 1.6 milijuna ljudi, od kojih 60 posto čine žene. Kelly Elkin je, nadalje, upozorila na seksualno i psihološko zlostavljanje, diskriminaciju s kojima se žene suočavaju u ovim tvornicama, s obzirom da su većina nadređenih muškarci. Prema podacima prikupljenima u tekstilnim tvoricama, četvero od petero radnika je ženskoga spola, dok je na 20 nadzornika/koordinatora zaposlena samo jedna žena, prenosi portal Well Made Clothes.
Osim toga, radnice i radnici često su prisiljeni na prekovremeni rad, rade u nesigurnim radnim uvjetima koji im štete zdravlju, te im ugrožavaju živote. Ovi slučajevi nisu izolirani isključivo u zemljama u razvoju – prisutni su i u SAD-u, u Europi, pa tako i u Hrvatskoj – poznat je slučaj iskorištavanja radnica u tekstilnoj tvornici lanca lanca United Colors of Benetton, koja je poslovala u Slavonskom Brodu.
Globalna kapitalistička proizvodnja vrlo se dobro održava na jeftinoj radnoj snazi koju, u kontekstu tekstilne industrije, uglavnom čine žene. Iste te žene u obiteljskoj sferi obavljaju neplaćeni kućanski rad te proizvode novu radnu snagu koja sudjeluje u kapitalističkim procesima – istim onim procesima koji izdaju marketinške kampanje u kojima tobože zagovaraju feminističke ideje i slobodu žena da budu što žele.
Govoreći o nesigurnim radnim uvjetima u H&M-ovim tvornicama, potrebno je upozoriti da radnice/i rade bez osiguranih izlaza u slučaju požara, bez protupožarnih vrata, bez sustava automatskih vodenih tuševa i alarmnih sustava; mnoge tvornice unatoč zakonskim odredbama i dalje imaju instalirana izlazna vrata koja se zaključavaju i koja radnice/i ne mogu otvoriti dok su u tvornici. Pokazatelj izuzetno loših i opasnih radnih uvjeta jest urušavanje tekstilne tvornice Rana Plaza u Bangladešu, u travnju 2013. godine, što je za posljedicu imalo više od 1.100 poginulih radnica/ka. Brojni su modni lanci potom potpisali Sporazum o zaštiti od požara i sigurnosti zgrade, a među prvima je bio H&M.
{slika}
No, i tri godine nakon potpisivanja sporazuma i obećanja o poboljšanju radnih uvjeta, situacija nije mnogo bolja. Napredak u pojedinim tvornicama je vidljiv, no u izvještaju Clean Clothes Kampanje iz 2016. godine jasno je da u 32 najveće H&M-ove tvornice u Bangladešu još uvijek nisu izvršeni nužni popravci. Također, nijedna od 200 H&M-ovih tvornica u Bangladešu i dalje nije sigurna. Tako je u veljači 2016. u jednoj od bangladeških tvornica izbio požar koji je ozlijedio četvero ljudi, dok su se ostali spasili skakanjem kroz prozore tvornice. Iz Clean Clothes kampanje upozorili su da je požar izbio samo sat vremena ranije u tvornici bi ostalo zarobljeno više od 6.000 radnika i radnica zbog nepostojanja adekvatnih sigurnosnih izlaza, alarma, automatskih tuševa i slično, što su nakon inspekcije u svibnju 2016. potvrdili iz Saveza za sigurnost bangladeških radnika/ica.
Unatoč navedenim problemima, H&M u Izvještaju o održivosti njihovih akcija za 2015. godinu navodi kako je jedan od fundamentalih zahtjeva za H&M-ove opskrbljivače postojanje sigurnosnih izlaza u slučaju požara. Očigledno je da sigurnosni izlazi ne postoje u svim H&M-ovim tvornicama koje i dalje proizvode za ovaj modni brand. Djelomično tu činjenicu H&M i priznaje nadalje u Izvještaju, navodeći da je skoro 60 posto njegovih najvećih tvornica sanirano – izjavljujući zapravo time da 40 posto nije sanirano. Pitanje je, također, kakvo je stanje u manjim H&M-ovim tvornicama, s obzirom da H&M nije vlasnik niti jedne opskrbne tvornice i nema potpuni nadzor nad poslovanjem istih.
Radnicama i radnicima u H&M-ovim opskrbnim tvornicama nije osigurana minimalna nadnica
H&M se 2013. godine obvezao osigurati radnicama/ima u svim opskrbnim tvornicama s kojima surađuje minimalnu nadnicu do 2018. godine. Iako su time zapravo priznali da ljude u zemljama u razvoju iskorištavaju, stavljajući ih u položaj modernih robova ne osiguravajući im minimalnu plaću za preživljavanje, uz to je organizacija Labour Behind the Label 2015. godine objavila istraživanje u kojemu pokazuju da je napredak u povećanju dnevnica vrlo spor. “Nadnice su se povećale, no nedovoljno da bi zadovoljile minimalni iznos plaće. U pojedinim tvornicama, sustav plaćanja po učinkovitosti primorao je radice/ke na rad bez pauze, što je rezultiralo krajnjom izmorenošću i oboljevanjem”, zaključili su u izvještaju.
Danielle McMullan (The Business and Human Rights Resource Centre) smatra da je za rješavanje problema s osiguravanjem minimalnih nadnica i poboljšavanjem uvjeta rada u svim tekstilnim tvornicama diljem zemalja u razvoju potrebna reforma cjelokupne tekstilne industrije. “Srž problema”, ističe McMullan, “nisu isključivo prakse modnih brandova u poslovanju već i sve manji iznosi koje su potrošači/ice spremni platiti za odjeću. Odjeća se prodaje za nevjerojatno niske iznose, a pritisak da se troškovi proizvodnje dodatno smanje je sve veći. Problem je fundamentalan: novac koji modni brendovi isplaćuju tvornicama nije dovoljan da bi se radnicama/ima zaposlenima u tekstilnim tvornicama omogućila poštena minimalna nadnica. Ne zaboravite, radi se o industriji koja prikuplja ogroman profit, no radnicama/ima je jasno da nedostaje pravedna raspodjela ostvarenoga profita“.
Iskorištavanje dječjeg rada
U medijima je ove godine odjeknula vijest o iskorištavanju djece izbjegle iz Sirije za rad u tekstilnim tvornicama s kojima posluje H&M u Turskoj. Navedeni rad daleko je slabije plaćen od minimalne turske nadnice. H&M je priznao da su njihovi agenti otkrili iskorištavanje dječjeg rada u Turskoj, uz izjavu da su poduzeti svi koraci u suradnji s njihovim NGO partnerom CYDD (Association for the Support of Contemporary Living) kako bi se djecu spasilo od teškog rada, te kako bi im se omogućilo obrazovanje. Konačno, H&M je prekinuo suradnju s tvornicom.
Ovo je samo jedan od slučaja u kojima se navodi iskorištavanje dječjeg rada u tekstilnim tvornicama koje opskrubljuju H&M. Moa Kärnstrand and Tobias Andersson Akerblom, švedski istraživački novinari, u knjizi Modeslavar (engl. Fashion Slaves, 2016) istraživali su tijekom 2 godine radne uvjete u tekstilnim tvornicama u Myanmaru s kojima H&M surađuje. Njihova saznanja otkrila su iskorištavanje djece od 14 do 18 godina koja i do 15 sati dnevno rade u tekstilnim tvornicama, često bez pauze i za izuzetno niske nadnice. Myanmarske nadnice su među najnižima u svijetu. Iako je H&M zaustavio suradnju s myanmarskim tvornicama u kojima su radila djeca, Akerblom ističe da je dječji rad vrlo vjerojatno prisutan diljem zemlje (s obzirom da je rad od 14 godina nadalje u Myanmaru legalan) i da H&M nije želio potvrditi je li i u ostalim tvornicima s kojima je u suradnji obavljena provjera.
Održivost neodrživog poslovnog modela industrije brze mode?
H&M je 2014. godine proglašen najeetičnijim modnim brendom.
Osim neupitnih problema koje ova kompanija ima sa zaštitom ljudskih i radničkih prava u tvornicama dobavljača diljem Globalnog juga, kako je moguće da modni brend proizvede oko 600 milijuna odjevnih predmeta godišnje i ostane etičan, održiv? Može li se uopće govoriti o brzoj modi i održivosti u istom kontekstu?
H&M je svakako jedna od najbrže rastućih modnih kuća današnjice. Posluje u 3.200 trgovina u 55 zemalja diljem svijeta, prenosi portal Quartz. Samo ove godine H&M je pokrenuo više od 460 novih trgovina, što je više od jedne trgovine dnevno. Za razliku od prijašnjih sezonskih kolekcija (proljeće/ljeto, jesen/zima), danas ih se na tržište izbacuje na tjednoj bazi – radi se o 50-ak kolekcija godišnje. Količine odjeće koje se kupuju u H&M lancima, između ostalih, su enormne, kao i količine odjeće koje završavaju na otpadu. Samo u SAD-u godišnje na otpadu završi 10.5 milijuna tona odjeće! Iz inicijative Fashion Revolution upozoravaju da je samo 10-30 posto odjeće koja je donirana u dobrotvorne svrhe u Velikoj Britaniji moguće ponovno prodati, ostatak se prevozi u zemlje u razvoju. U Ugandi je, primjerice, 81 posto odjeće koja se prodaje rabljena odjeća sa Zapada. Ovoliki priljev rabljene odjeće u zemlje u razvoju uništava lokalnu tekstilnu industriju i male obrtnike.
{slika}
Kakav ekološki otisak ostavlja industrija koja proizvodi enormne količine odjeće? Zapanjujuć je podatak da je za izradu jedne pamučne majice potrebno 2.700 litara vode. Aralsko jezero se smanjilo na samo 10 posto svojega volumena zbog crpljenja vode za uzgoj pamuka. Oko 8.000 sintetičkih kemikalija koristi se diljem svijeta kako bi se neobrađeni materijali pretvorili u tekstil. Velike količine tih kemikalija završavaju u izvorima svježe vode.
H&M, svjestan razmjera negativnog utjecaja modne industrije na okoliš, pokušavajući biti dio rješenja, 18. travnja 2016. godine pokrenuo je World Recycle Week (Svjetski tjedan recikliranja) tijekom kojega je pozvao svoje kupce da staru odjeću donesu u H&M trgovine. Tako je prikupio 1.000 tona stare neželjene odjeće koja će potom biti reciklirana. No, Lucy Siegle upozorila je na tehničke probleme pri recikliranju umjetnih vlakana – odnosno – samo mali postotak recikliranog tekstila može se upotrijebiti za izradu novih odjevnih predmeta. Jednostavnom matematikom – H&M-u je potrebno 12 godina kako bi ponovno upotrijebio prikupljenih 1.000 tona modnog otpada – istu količinu nove odjeće ovaj modni brend proizvede u samo 48 sati.
H&M-ov Svjetski tjedan recikliranja odvijao se paralelno s grassroots Fashion Revolution kampanjom – iz H&M-a kažu: “radi se o slučajnosti”. Naime, Fashion Revolution kampanju pokrenule su u travnju 2014. godine krojačica šešira iz Derbyhirea, Cary Somers i etički osvještena modna kreatorica, Orsola de Castro kako bi obilježile godišnjicu katastrofe u bangladeškoj tvornici Rana Plaza. Kroz kampanju se zalažu za osiguravanje radnicama/ima minimalne plaće, transparentnost modnih brendova u suradnji s opskrbnim lancima – pri čemu je apsolutni naglasak stavljen na radnice i radnike koji rade u najgorim uvjetima na Zemlji – tekstilnim radnicima/ama. Kampanja je djelovala preko društvenih medija, koristeći hashtagove s pitanjem lancima brze mode ‘Who made my clothes?’, potičući kupovinu fairtrade i vintage odjeće, kao i kupovinu u dobrotvorne svrhe, i time požnjela veliku popularnost i odjek u medijima. H&M, pak, održavajući svoj Tjedan recikliranja u istom periodu, pokušava pobrati uspjeh Fashion Revolution kampanje radi vlastitog profita, nepoštivajući tako uspomenu na izgubljene živote u tekstilnoj tvornici, objasnile su organizatorice kampanje.
Napredak i transparentnost H&M poslovanja?
Unatoč brojnim problemima, u kontekstu H&M poslovanja kao najbrže rastućeg lanca brze mode, treba spomenuti i pojedine pozitivne pomake. Naime, H&M je prvi među modnim lancima objavio listu svih dobavljača/tekstilnih tvornica s kojima surađuje. Povećao je upotrebu organskog pamuka na 31 posto, te promovirao Conscious kolekciju (koliko je kolekcija osvještena/etična, na koncu zaključite sami). Kao jedan od budućih ciljeva navodi se i prelazak na stopostotnu cirkularnu proizvodnju do 2020. – kroz upotrebu recikliranih i održivih materija u prozvodnji. Pojedini napreci u poboljšanju radnih uvjeta su vidljivi, no uz pritisak aktivističkih udruga – H&M tako u suradnji s pojedinim aktivističkim i NGO udrugama radi na edukaciji radnica i radnika o radničkim pravima kroz edukativne filmove. Pojedini napori su učinjeni kako bi se ostvarila kvalitetnija komunikacija između upravitelja tvornica i radnica/ka, no i dalje u većini slučajeva radnici nemaju mogućnost sindikalnog okupljanja, a H&M se često ograđuje od odgovornosti s obzirom da nije u vlasništvu opskrbnih tvornica i da nema potpuni nadzor nad njihovim radom.
{slika}
Ovi napreci tek su kap u moru u odnosu na kršenja ljudskih i radničkih prava te negativan ekološki otisak tekstilne industrije, a efikasnija promjena je moguća izmjenom cjelokupnog modela upravljanja modne industrije. Potreban je kvalitetan dijalog modnih brendova s tekstilnim tvornicama, sindikatima, potrebna je sloboda udruživanja radništva, dugoročna ulaganja u poboljšanje uvjeta rada te odgovorno korištenje izvora, regulacija proizvodnje. Potrebno je još tako mnogo toga. Odgovornost je i na nama kao kupcima odjeće u H&M-u i drugim lancima brze mode. Kao krajnji korisnici nužno je da se educiramo o tome odakle odjeća koju kupujemo dolazi, tko ju izrađuje i u kakvim uvjetima. Naši ormari ne bi se smjeli graditi na diskriminaciji, teškom robovskom radu, izrabljivanju, bez obzira što nam se upravo lanci brze odjeće nameću kao jedina financijski prihvatljiva opcija za kupovinu odjeće.
