Sa stavom

monolog u ustav

Zemlja lažnog dijaloga

Zemlja lažnog dijaloga

FB: Obrani pravo na izbor

Prije nekoliko dana imala sam priliku izabrati što mi se čini kao manje zlo – upustiti se u u raspravu s jednim katoličkim aktivistom, punopravnim članom ‘marginalnih političkih opcija’, ili zbog vlastite psihofizičke dobrobiti odbiti sudjelovati u toj predstavi. On, naime, u svakom slučaju pobjeđuje – ako odaberem nesudjelovanje u navodnom dijalogu, na nekoj tribini, molitvenoj grupi ili negdje treće može reći kako je on bio taj koji je želio dijalog, a ja sam bila ta koje je isključiva, nesuradljiva i netolerantna. Ukoliko pristanem – svojim sudjelovanjem legitimiram ga kao sugovornika dajući mu tako šansu da se na nekoj tribini, molitvenoj grupi ili negdje treće afirmira kao uspješni tolerantni primjerak koji mrzi grijeh, ali ne i grešnicu.

Nakon prvog dijela predstave gdje je on progovarao o dogmama, a ja o znanstvenim argumentima, u konačnici smo došli do vrlo jednostavnog pitanja – doživljava li me štetnijom za društvo od sebe. Konkretno pitanje je bilo – trebam li imati pravo na posvajanje djeteta – na što je on odgovorio ‘ne’. Jasno, sve iz brige za dijete koje bi moje protuprirodno i prema njegovoj viziji njegovom bogu mrsko lezbijstvo oštetilo to, u njegovim očima, najnevinije biće koje može postojati. Nakon toga, suočen s time da svojom rečenicom apsolutno gazi po mojem dostojanstvu i proglašava me manje vrijednom osobom od sebe, zaključio je kako o tome nikada nije razmišljao tako, a onda dodao da je baš to razlog zbog kojeg smatra da bismo trebali razgovarati. Kaže, nije znao da su, ako su mu baš potrebna, rađena i znanstvena istraživanja koja jasno pokazuju kako je odrastanje u sigurnom okruženju i ljubav osoba koje dijete odgajaju drastično važnija od njihova roda, odnosno, seksualne orijentacije. Dodaje nakon toga, kako su baš te informacije ono zbog čega bismo trebali razgovarati. Međutim, vidite, upravo su takve informacije temeljni razlog zbog kojega ja smatram da ne da bismo mi trebali razgovarati, već mi nemamo o čemu govoriti.

Reći ću vam isto što i njemu – ja, kao ljudsko biće, ne postojim na ovome svijetu da bih bila na usluzi homofobima i seksistima. Ja kao ljudsko biće postojim na ovome svijetu da bih se samoaktualizirala, da vodim jednako siguran i sretan život kao i bilo tko drugi. Ako u tome i ne uspijem, ja na ovome svijetu postojim, s jednakim pravom na to da to mogu i smijem pokušati.

On i takvi, s druge strane, za svoju su svrhu izabrali da mi pravo na pokušaj ostvarenja sigurnog i sretnog života oduzmu. I ne samo to, nakon što meni oduzmu moje pravo, sebi za pravo uzimaju pretpostaviti da bih se kao osoba, kao čovjek, trebala do te mjere poniziti da praktički kleknem i govorim: ‘Ali hej, i ja sam osoba, ne možeš to raditi, zašto to radiš?’.

Sve informacije koje je dobio od mene mogao je dobiti i na internetu, ali je odlučio da ga ne zanimaju (uzmem li njegove riječi iskrenima). Zanima ga samo da iz svoje dogmatične pozicije propisuje što bi i kako trebao raditi netko drugi, misleći pri tom da mene interesira što će on o meni misliti – hoću li mu biti draga ili prihvatljiva. Iskreno, kažem vama, kao i njemu, to me ni najmanje ne interesira. Jedino što me interesira je kako će se država postaviti prema meni, prema nama. Prema svakoj građanki i prema svakom građaninu koji neovisno o svojoj pripadnosti jednoj ili drugoj, trećoj četvrtoj ili entoj manjini ima pravo na svoje ljudsko dostojanstvo, na pokušaj osiguravanja sigurnog i sretnog života po svojoj mjeri, neovisno o tome što o tome misli, u Hrvatskom slučaju, Katolička crkva.

Razlog je krajnje jednostavan – moja sloboda ne ugrožava njegovu. Moja prava ne oduzimaju prava njemu. Baš kao što ni prava Srba ne ugrožavaju prava Hrvata, baš kao što ravnopravnost žena i muškaraca znači upravo to – ravnopravnost, a ne premoć. Na kraju razgovara, taj jedan najobičniji privilegirani opresor, pitao me može li me zagrliti.

***

Predsjednica je opet poslala pismo. Ovoga puta ne procjenjuje u kolikoj su mjeri oni izloženi nasilju sami svojim provokativnim ponašanjem odgovorni za to šo nasilje doživljavaju, već je Borisu Jokiću poručila kako je ‘najlakše odustati, dati ostavku’, ali i da on na to nema pravo jer ‘nijedan razlog ne može biti dovoljno snažan u odnosu na budućnost naše djece’.

U zemlji lažnog pozivanja na dijalog, Predsjednica se, ponovno, bez ikakvog problema ukrcala na vagon deluzija.

Najprije, sasvim sigurno nije lakše odustati. Znaju to svi koji su se u bilo kojem trenutku života za neko pravo, za neku promjenu pokušali boriti. Nije najlakše odustati jer kad sebe ili dijelove sebe uneseš u pokušaj promjene, u trenutku kad od njezina provođenja odustaneš, odustaješ i od sebe.

Drugo, sasvim je jasno da postoje ‘dovoljno snažni razlozi’ koji su do ove situacije doveli. Prosvjed za nastavak provođenja Cjelovite kurikularne reforme ne služi, koliko god to Predsjednica uvijeno pokušala reći, tome da se ona provede bez obzira na sve. Prosvjed za provođenje kurikularne reforme služi tome da se osudi utjecaj, kako ih Jokić naziva, marginalnih političkih opcija na provođenje reforme koja je i ovako i onako prepuna kompromisa.

Tko su ‘marginalne političke opcije’ razumjela je gotovo svaka osoba u Republici Hrvatskoj. I oni i one koji ih podržavaju, baš kao i oni i one koje im se protive.

HRAST, U ime obitelji, Vigilare i slični već dugi niz godina aproprijacijom sredstava one strane civilnog društva koja zagovara jednakopravnost svih građana i građanki ove zemlje (ali i onih koji bi to htjeli postati) mimikriraju svoje djelovanje. Promjenom diskursa koja uključuje pozivanje na različite europske ili svjetske konvencije, povelje, sudske presude ili istraživanja stavili su na sebe neku vrstu magičnog plašta zbog kojeg je velikom broju ljudi u ovoj zemlji teško objasniti da iako to čine s osmijehom, zapravo aktivno rade na potpunoj destrukciji svih prava na drugačije življenje.

Pitanje provođenja Cjelovite kurikularne reforme, stoga, nije pitanje odvojeno od pitanja antigej referenduma kojega je provela ista ekipa koja je organizirala i Hod za život, a čiji suradnici i suradnice aktivno rade na (Batarelovim riječima) ‘senzibiliziranju javnosti’ ne od najave Hoda za život (bez prava na izbor), već godinama. Baš kao što ni osuđivanje tretmana neprofitnih medija, čistki na javnom medijskom servisu, upozoravanje na konstantni povijesni revizionizam i procvalu ustašizaciju ovoga društva, a uništavanje civilnoga, nisu ‘dimne zavjese’ koje nam pozornost skreću sa zapravo bitnih tema korupcijskih, privatizacijskih i inih afera. Oduzimanje ljudskih prava nije samo dimna zavjesa dok se iza nje odvijaju ‘stvarno bitne stvari’ – i jedno i drugo je bitno, a odvija se paralelno i namjerno. Ne da bi se jednim (samo) zataškalo drugo, već da se jedno drugim nadopuni. To je naprosto totalna politika ove Vlade koja je, vjerujem, onima koji formalno nisu u njihovim redovima zapravo zahvalna što ne moraju biti oni koji će zahtjeve za degradiranjem ljudskih prava izgovarati, već ih samo lagodno odšutjeti i šutnjom odobriti. Druge su, pak, marginalne političke opcije drage volje ustoličili na pozicije moći i oni od toga trenutka na dalje nisu više samo ‘marginalne’, već su dio vladajuće strukture. Time se drastično mijenja njihova pozicija i to je ono što čini razliku. Volje za gušenjem sloboda institucionalizirana je, ‘marginalcima’ je dana pozicija na centralnoj pozornici, a oni ju krajnje uspješno koriste.

Manipulacija informacijama, manipulacija mišljenjima, manipulacija najljudskijim strahovima temeljni su im obrasci ponašanja. Onako kako to čini moj gore spomenuti sugovornik.

Tako se iz redova zagovaratelja, kada stvari dotjeramo do krajnosti iz koje oni i djeluju, oduzimanja prava na bazično ljudsko dostojanstvo najčešće mogu čuti pozivi na ‘dijalog’, a one koje im se protive cinično i s osmijehom prozivaju isključivima i nesuradljivima. Kako je to prije nekoliko dana učinio Ladislav Ilčić Borisu Jokiću.

Država koja drži do jednakopravnosti svih svojih građana i građanki sustav obrazovanja temelji na promociji vrijednosti poput uključivosti, uvažavanju različitosti, nediskriminacije i kao takva, sekularna i socijalna, ne dozvoljava da se malene marginalne političke opcije, neovisno o tome koliku financijsku i inu podršku imaju od Katoličke crkve, u taj sustav vrijednosti petljaju. Zato što Katolička crkva među svojom pastvom može propovijedati što god želi, a onima koji joj ne žele pripadati nema pravo nametati što da čine sa svojim životima ili još gore i točnije, kroz kreiranje politika upravljati životima ljudi koji joj ne pripadaju, koji nisu dio većine.

Borba je to, a ne dijalog. Iz borbe protiv ‘marginalnih političkih opcija’ preraslo je to već pred nekoliko mjeseci u borbu protiv vlasti koja bi svakoga drugačijega ne strpala na marginu, već strpljivo i pažljivo pogurivala da s margine nestane u nekom ponoru.

Nećemo se zagrliti, nećemo živjeti zajedništvo i nećemo voditi dijalog jer oni ne žele dijalog, oni žele svoj monolog upisati u Ustav. Umjesto toga, prosvjedovat ćemo, vikati, boriti se i zahtijevati svoja prava jer koliko god nas malo bilo, mi u jednakoj mjeri zaslužujemo imati pravo pokušati ostvariti sretan i siguran život u sasvim jednakim okvirima kao i svi oni koji su pripadnici i pripadnice većine.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.