Oklijevao sam pisati o rodu, brinući se kako ću biti napadnut jer sam se usudio progovoriti. Ipak, svi i sve mi imamo koristi od rodne ravnopravnosti, i zbog toga moramo feminizmu očitati bukvicu.
Muškarce je strah pričati o feminizmu. Ako vam to zvuči melodramatično, pokušajte nabrojati članke koji su napisani od strane muškaraca koji govore o malim i velikim problemima rodne i ženske jednakosti. Bit će vam teško doći do većeg broja.
Takva situacije jednostavno nije prihvatljiva. Muškarci imaju ulogu u rodnoj jednakosti, od promoviranja jednake plaće i pravedno izvedenih razvoda, do zaustavljanja ubojstava žena iz časti te seksualnog nasilja. Mi muškarci smo dečki, muževi, očevi ili prijatelji, a ipak većina nas odbija sudjelovati u bitnim rodnim pitanjima, od straha da ćemo biti ostracizirani od strane drugih. Prečesto muškarci odbijaju ili odustaju u sudjelovanju u feminističkim pitanjima jer ih je strah napada žena, odnosno, feministkinja.
Kada je australska premijerka Julia Gillard bila na vlasti, često se na ljevici govorilo o napadima na njen fizički izgled i bračni status. Njen poznati govor o mizoginiji proširio se kroz medije cijelog svijeta jer je optužila svog protukandidata Tonyja Abbotta da je seksist.
Istina je da je Gillard doživjela više prepreka od muškaraca (o kojima oni na prvom mjestu nisu morali ni razmišljati) i da njenu legitimnost mnogi njeni kritičari nikad nisu prihvatili. Spisateljica Anne Summers prikazala je niz različitih vilifikacija i degradacija premijerke Gillard, koji su nadmašili njen politički položaj kao premijerke i vođe radne stranke. Mnoge žene su pružile veliku podršku premijerki jer su znale svakodnevicu u kojoj muškarci ignoriraju, posramljuju i ponižavaju žene, kako na poslu, tako i u privatnosti vlastitog doma.
Ipak, tijekom cijelog perioda trajanja ove debate, smatrao sam je poprilično ‘staloženom’. Forumi koji su bili dostupni za diskutiranje ove teme, bili su poprilično limitirani, i uglavnom su sadržavali argumente feministkinja koje su branili Gillard od napada na njene ideje i izgled. Moj argument nije da su muškarci trebali biti u centru debate – naši položaji privilegiranih članova društva traju već i previše – ali ‘mainstream’ feminizam se u ovom slučaju pokazao samo malo uvrijeđenim, i ništa više.
Ovdje je u biti glavni problem sljedeći: Gillard je vodila vladu koja je konstantno donosila zakone koji su štetili ženama, kao što je zatočavanje imigranata/ica, davanje podrške ratnoj diktaturi u afganistanskoj provinciji Orzugan, podržavanje izraelske okupacije Palestine, rezanje povlastica za samohrane majke i osporavanje gay braka.
Postoji još mnogo različitih primjera, koji su zanemareni i zapostavljeni od strane istih žena (i muškaraca) koji su hvalili Gillard i njene feminističke ideale. Ljubavna veza između mainstream feminizma i Gillard je nastavila u rujnu prošle godine, kada je već spomenuta spisateljica Summers intervjuirala australsku premijerku u ‘Oprah style’ formatu, te je intervju popraćen mnogobrojnim gledateljstvom. Ovo je neupitno bio trenutak javne katarze. Naravno, nema ništa loše u slavljenju prve premijerke Australije i njenih hvale vrijednih postignuća – ali barem budimo iskreni, i priznajmo da par kvalitetnih govora ne može kompenzirati godine napuštanja istog roda kojem navodno želi pomoći.
U mnogo mojih knjiga, ženski glasovi izazivaju korumpirani i militarizirani kapitalistički sustav, i ti isti glasovi su moja inspiracija. Rijetko čujemo o tim glasovima i likovima na Zapadu, a ako se to i dogodi, takvi članci su zakopani pod mnoštvom drugih članaka koji se bave plastičnim operacijama i vjenčanjem George Clooneyja. Vjerujem da je to glavni razlog zašto je sve veći broj anti-feministkinja, koje smatraju da što je veći problem koji muči žene, manje prostora dobiva u online domeni.
U svojoj knjizi Unspeakable things, britanska spisateljica Laurie Penny argumentira: “Feminizam koji prodaje je vrsta feminizma koji može privući mnoge, ali izazvati nikoga, to je feminizam koji ublažava, koji govori za srednju klasu, aspiracijski feminizam koji govori o cipelama i kupovanju dijetnih slastica, a ne govori o siromašnim ženama, queer ženama, ružnim ženama, transeksualnim ženama, prostitutkama, samohranim roditeljima i svima ostalima koji izlaze iz unaprijed određene kutije”.
Ovo savršeno opisuje mnoštvo zapadnjačkih žena koje su postale glasnogovornice za ženski rod i kao takve se predstavljaju na TV-u, govoreći već dobro poznate rečenice. To su iste samoprozvane feministkinje koje su sada u deliriju zbog moguće kandidature Hilary Clinton za predsjednicu SAD-a, iako je poznato da je ona demokratkinja koja se zalaže za vječne ratove. Uistinu, prava feministkinja.
Kada pogledam unatrag, nema solidnog razloga zašto nisam napisao ovaj članak prije mnogo godina, no ipak sam oklijevao. Bilo me strah da ću biti kritiziran zbog svoje bijelačke, muške perspektive, i da ću biti prozvan zbog svog neznanja o pravim problemima s kojima se žene bore svaki dan. To je neobična briga, jer se ne brinem kad me ekstremni Zionisti napadnu kada ih prozovem zbog njihovog rasizma (a doživim mnogo teških napada kada pišem o tome).
Zaključak bi bio da pisanje o feminizmu dok si muškarac znači upadanje na zabavu na koju te nitko nije zvao – i najveći je strah da će te napasti jer si se usudio doći bez pozivnice. Ipak, smatram da svi moraju imati odgovornost da pravedno predstave polovicu svjetskog stanovništva, a da to ne rade samo žene. Kako bi ta odgovornost bila značajna, moramo se fokusirati na probleme koji hitno trebaju rješenje: oduzimanje povlastica samohranim majkama, seksualno nasilje koje utječe na sve žene, i posebno obratiti pozornost na vrlo osjetljive teme, kao što je endemski rasizam koji je vidljiv po sve većem broju ubijene crne djece od strane policije, nedostatak zakona koji omogućuju ženama jednaka radna prava diljem cijelog svijeta, pravo zaštite od prijetnji silovanjem on i offline, jednaka plaća za jednaki rad.
Konačno, shvatio sam da sam bio previše oprezan predugo vremena, bez hrabrosti da sudjelujem u debatama. Slažem se s novinarom Noah Berlatskyem koji smatra da, iako mizoginija u najvećem postotku utječe na žene, “jako je važno za muškarce da priznaju kako ni muškarci neće biti slobodni, sve dok žene ne budu slobodne”. A kako bi ova borba bila uspješna, moramo svi zapamtiti da razgovori o poznatim ljudima i red carpet događajima služe kako bi nas omeli, da ne razmišljamo o važnim stvarima. Ovo je feminizam lite, i nešto je malo više od bijele buke. Rodna ravnopravnost će biti postignuta jedino teškim radom i neugodnim pitanjima.
Prevela i prilagodila Tena Bešlagić
