Sa stavom

mitovi i legende o pokretku koji 'mrzi muškarce i pali grudnjake'

Što je to u imenu što odbija od feminizma?

Što je to u imenu što odbija od feminizma?

Prije nekoliko tjedana američka pjevačica Katy Perry pridružila se dugom nizu pop ikona koje odbijaju nazvati se feministkinjama. Druga javna ženska figura koja od etikete feministkinje bježi kao od kuge je i Marissa Mayer, izvršna direktorica Yahoo-a. Ona tvrdi kako ništa nije dužna feminističkom pokretu jer, kao što znamo, žene su i prije sto godina bile na vodećim položajima svjetskih firmi. Slučaj s Lady Gagom je pak drugi – ona se ne može baš odlučiti, jedan tjedan joj je feminizam super, a drugi tjedan kako kaže, ‘ipak ne mrzi muškarce’. Jer ako niste znali, biti feministkinjom znači mrziti muškarce. No, dobro, možda Lady Gaga (“feminizam mi je super!”) ne odlučuje ipak prema tome kako joj je taj tjedan s muškom populacijom, nego prema tome da li joj marketinški savjetnici/e kažu da se ovaj mjesec feminizam prodaje ili ne.

Mnogobrojni su slučajevi žena, a i muškaraca, kojima je mrska riječ feminizam, kako u  medijskim tako i u akademskim krugovima. Većina će reći, kao uostalom i Mayer, otprilike nešto poput toga da su žene i muškarci ravnopravni, ili jednako sposobni/inteligentni/snažni/… (umetni klišej po izboru), međutim, oni osobno nisu feministi. Zašto nisu? Zato što su za njih sve feministkinje valjda histerične neobrijane žene koje bi muškarce makle s lica zemlje. Tako nekako javno mnijenje definira feminizam.

Problem je međutim to što javno mnijenje prestaje biti validan argument konačno i definitivno tamo valjda negdje krajem srednjeg vijeka. Dobro, ovisi o tome koga uzimate za glavnog autoriteta novovjeke filozofije, ali svakako jedan od najvećih boraca protiv ‘javnog mnijenja’ i ‘mudrosti naših starih’ bio je Descartes. Dakle, prije 400 godina se utvrdilo da više ne možemo raspravljati na razini ‘tako sam čuo’ ili ‘tako kaže su govorili naši stari’. Upravo je oslanjanje na medijske konstrukte nekih pojmova jedan od tih modernih oblika argumenta ‘javnog mnijenja’, a ja bih očekivala da je Marissa Mayer dovoljno pametna žena da ne počini takve pogreške.

Što je ona krivo protumačila? Uzmimo knjige u ruke i škicnimo neku definiciju feminizma. Nije toliko teško pronaći neke provjerene i znanstvene podatke o feminizmu, tako da biste to mogli i sami učiniti. Za potrebe ovog teksta, ja ću se pozvati na sljedeću: to su pokreti i ideologije kojima je cilj uspostavljanje ravnopravnosti žena i muškaraca u društvu. Zahtjevi feministkinja su se mijenjali tijekom povijesti, ovisno o položaju žena u društvu, a u određenim periodima istovremeno postoji nekoliko feminističkih skupina koje se međusobno razlikuju prema tome kako vide uzroke podređenosti žena i koje metode nude za rješenje ove situacije, te po stavovima o drugim rodnim pitanjima (pornografija, prostitucija, abortus, majčinstvo…). Koliko god bili raznoliki feminizmi, svima im je zajednička borba za ukidanje podređenosti žena muškarcima.

Nakon što smo ustvrdili da feminizam nije pokret za kolektivnu kastraciju muškaraca, okrenimo se drugim popularnokulturnim predrasudama koje su dovele do ocrnjivanja feminizma. Ako ikada ukažete nekome na to da feministkinje nisu muškomrzačke vještice, vrlo je velika šansa da će vam ta osoba onda odgovoriti da je zapravo mislila na one radikalne feministkinje. Često se čuje od žena distanciranje od feminizma riječima ‘nisam ti ja radikalna‘ ili optužbe od muškaraca da su radikalne te koje mrze muškarce. No, što je zapravo radikalni feminizam? Ljudi koriste taj termin dosta slobodno, ili bolje rečeno u nekom zdravorazumskom smislu – radikalni feminizam su feministkinje koje imaju radikalne mjere, a radikalne znači u principu PREradikalne, one koje nisu u granicama razuma, agresivne. Eh, pa ne! Radikalni feminizam je sintagma koja označava određeni feministički pokret, tj. grupu feministkinja koja je djelovala u određenom povijesnom periodu. One su postale jednim od onih ključnih mitova zahvaljujući kojih je feminizam došao na crnu listu, kao na primjer i onaj o paljenju grudnjaka.

Radikalke su djelovale u polovici 60-ih i 70-ima u SAD-u, a formirale se kao nezavisni pokret zbog razilaženja s politikom liberalnih feministkinja. Dok su liberalne smatrale da se neravnopravnost može razriješiti promjenom zakona, i kao metodu prakticirale suradnju s vladom, radikalne su uvidjele da promjene idu presporo i smatrale da promjena zakona nije dovoljni uvjet za uspostavu ravnopravnosti žena. Pridjev ‘radikalne’ zaslužile su jer su se povezivale s drugim emancipatorskim pokretima koji su tresli društvo SAD-a u ono vrijeme, poput pokreta za građanska prava i novom ljevicom. U pogledu teorije, najvažniji doprinosi borbi za prava žene iz okrilja radikalnog feminizma su međunarodno priznati radovi Kate Millet Sexual politics te Shulamith Firestone The Dialectic of Sex: The Case for Feminist Revolution. Imale su i specifične metode, po kojima su možda postale toliko ozloglašene. Bile su, naime, iznimno praktično usmjerene, organizirajući grupe za ‘osvješćivanje’ (‘consciousness-raising groups’) gdje su razgovarale sa ženama o svim načinima na koji su podređivane, s ciljem buđenja svijesti o opresiji, i poticanja reinterpretacije vlastitog života u političkom ključu. Kako im je važno bilo učiniti ženske probleme vidljive javnosti, organizirale su spektakularne prosvjedne marševe. Jedan takav prosvjed postao je negativni simbol feminizma i glavno sredstvo za trivijalizaciju ženskih pokreta – radi se naime o poznatom činu paljenja grudnjaka.

U popularnoj kulturi uz moderne feminističke pokrete često se veže događaj koji se zapravo nije nikada niti zbio. Povod tom mitu jest prosvjed koji se odvio 1968. u SAD-u prilikom Izbora za Miss SAD-a. U Atlantic Cityju, gdje se organizirao izbor, grupa žena je organizirala prosvjedni skup prilikom kojega su u kantu za smeće pobacale podvezice, kozmetičke proizvode, cipele na visoku petu, i nekoliko grudnjaka. Nijedna feministkinja nije skidala grudnjak pred kamerama kako bi ga zapalila u kanti! Do ove slike došlo je zbog toga što je jedna novinarka uspostavila analogiju s pokretom otpora protiv novačenja, koji se u ono vrijeme isto odvijao. U sklopu tih prosvjednih akcija, Amerikanci su palili svoje pozive u vojsku kao znak protesta protiv rata (‘draft card burning’). Uspostavljajući analogiju između tih prosvjeda, i onih ženskih, novinarka New York Posta, navodno je pokušavala dati feminističkim akcijama veći kredibilitet, piše snopes.com. No, navedeni je prosvjed spadao u već spomenuti strateški plan djelovanja radikalnih feministkinja koje su pokušavale rodne probleme učiniti vidljivijima.

Naravno da medijski diskurz često ne podliježe logici racionalnog argumentiranja, ali svejedno ima moć strukturiranja termina u kojima ćemo govoriti o našoj svakodnevici. O demonizaciji feministkinja u medijima, i o tome zašto žene u današnje vrijeme odbijaju deklarirati se već se pisalo u akademskim krugovima. O reprezentacijama feminizma u popularnoj i medijskoj kulturi (koja se tiče i našim dragih zvjezdanih uzora poput Katy Perry i Lady Gaga) sustavno već neko vrijeme piše cijeli niz autorica. Ovdje bih istakla posebice The Aftermath of Feminism, Angele McRobbie, u kojem ona pokazuje kako se u suvremenim filmovima, serijama i romanima, a posebice u onima koji se često nazivaju ‘ženskim’ (najpoznatije su vjerojatno Dnevnik Bridget Jones i Seks i Grad), feminizam ocrnjuje. Prvo se pokazuje nepotrebnim, jer sudeći prema avanturama Carrie, Samanthe, Mirande i Charlotte, žene mogu biti jednako bogate, moćne, obrazovane i seksualno oslobođene kao i muškarci. Samo što se pritom ne miču s tog bajkovitog otoka zvanog Manhattan i izvan svijeta višeg srednjeg sloja. Što je sa ženama koje nemaju njihovu ekonomsku nezavisnost, koje nisu rođene u sa srebrnom žlicom u ustima, ili koje su žrtve nasilnih odnosa, pitanje je koje ne ulazi u cijelu priču. Međutim, kako se ne bi iz ove kritike shvatilo kako je njihova ekonomska potkoženost osigurala potpunu emancipaciju, osvrnimo se na svijet njihovih vrijednosti. Njegove središnje točke su kupovina najmodernijih odjevnih predmeta, kult vječne mladosti, i opsesija pronalaženjem idealnog muškarca. Centar ženinog svijeta i dalje je ljubavni odnos, i sva sredstva kojima bi se on mogao ostvariti. Međutim, ova ideja o ostvarenosti potpune rodne ravnopravnosti učinila je feminističko djelovanje izlišnim, a potom i nepoželjnim.

Ne možemo se oslanjati na masovne medije kako bismo dobili pravu sliku društva, kao ni pravo značenje feminizma. Iako u krajnjoj liniji stav Katy Perry o feminizmu nema nikakvu znanstvenu relevantnost, loša je strana to što će doista utjecati na ljude koji se informiraju kroz ove medije i time perpetuirati negativne mitove o feminizmu. U tom smislu, bit kritike upućene Katy Perry, Marissi Mayer, Carli Bruni ili drugim javnim ličnostima koje će se odricati feminizma nije samo da bi se one osobno trebale zalagati za feminizam, nego i da pojedinci i pojedinke ne bi trebali stvarati sliku o realitetu prema izjavama koje nalazimo u masovnim medijima. U ovom trenutku govorim posebice o feminizmu zato što je baš on u posljednjih desetljeća kontinuirano na tapeti toliko da sada niti ‘intelektualci i intelektualke’ ne smatraju shodnim pročitati nešto konkretno o feminizmu prije nego što o njemu pišu.

­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­_________________________________________________________________________________

Izvori:

Ana de Miguel “Feminismos”, u: Palavras clave sobre mujer, ur: Celia Amorós

R. Tong “Radical Feminism” iz: Feminist Thought