13.09.2012. 05:32:31 - Tereza Marković
Služe li nam rodni stereotipi kao izgovor za vlastiti neuspjeh?
Je li matematika muška disciplina?
Još jedna tema u kojoj ćemo raspravljati čiji je tim bolji – plavi ili ružičasti. Plavi tvrde da ružičaste nemaju pojma i da se ostave 'ćorava posla', ružičaste tvrde da one to mogu samo ako žele i navode primjere u kojima su to zbilja i uspjele.
Kad je o matematici riječ, muškarci si vole uzeti za pravo nošenje imaginarnog crnog pojasa u toj disciplini, kao da se integrali rješavaju uz pomoć testosterona i mošnji. Prava istina je dakle u sljedećem - zlatna formula dobrih matematičara ne leži negdje među reproduktivnim organima niti jednih niti drugih. Dapače, to je jedna složena formula uspjeha koja se, kao i sve druge formule uspjeha, temelji na predanom radu, ljubavi prema toj divnoj znanosti i posjedovanju talenta. Baš kao što nitko ne može utjecati na rodnu zastupljenost talenta za pjevanje, slikanje ili usvajanje stranih jezika, tako nitko i ništa osim rodno neovisne genetske predodređenosti ne može utjecati na taj talent. On je ravnomjerno raspoređen među plavima i rozima, a koliko od tog talenta će zbilja uroditi plodom u vidu uspješnih rezultata, ovisi o prethodno spomenutom teškom, dugotrajnom i mukotrpnom – radu. Kao i uvijek, on je ključ svega i upravo radom čak i oni manje talentirani mogu postići dobre rezultate, opet neovisno u spolu i rodu.
Zašto je stereotip o matematici kao muškoj disciplini tako uspješno ukorijenjen među muškarcima jest zato jer se poznavanje jedne zahtjevne znanosti kao što je ta, veže uz inteligenciju i savladavanje složenih problema pa im godi što po defaultu, ničim zasluženo, pripadaju skupini "pametnih". Međutim, pravi problem je ukorijenjenost toga stereotipa među jednim dijelom ženske populacije koja objeručke prihvaća tezu o matematičkoj nekompatibilnosti serviranu od strane muškaraca te se s godinama odrastanja njoj sve više priklanjaju. Zašto je to tako? Pa, rekla bih, iz istog razloga iz kojeg ni muškarci u stvarnosti ne opravdavaju titulu matematičkih genija – zbog drugih interesa i nedostatka volje za radom. Ženama je katkad puno lakše reći da nešto "nije za njih" ili "nije ženski posao" i time opravdati vlastiti neuspjeh kao nešto što je od samih početaka bilo očekivano.
Jedno je ne imati interes za bavljenje matematikom, ali nešto sasvim drugačije je pronalaziti nepostojeće prepreke zbog kojih će svaki pokušaj istoga biti osuđen na neuspjeh. Rodni stereotipi su katkad vrlo dobra zaštita nama ženama kako bismo, prihvaćajući ono što nam muški dio društva bez ikakve prave osnove servira, zapravo bile "spriječene" da se bavimo nečim kao što je matematika te se umjesto toga držimo sigurnosti i nečega malo lakšeg, nečega bolje poznatog.
Prava istina nije u tome da su žene genetski uskraćene za matematički gen, istina je samo da neke žene matematika jednostavno ne znanima (kao što ne zanima mnoge muškarce) ili im je draže baviti se nečim lakšim (baš kao i muškarcima), ali umjesto iskrenosti i priznavanja nezainteresiranosti, a ne nesposobnosti, većina nas prihvati stereotip kao nešto zbog čega nismo ni krive ni dužne. Puno je lakše slegnuti ramenima i reći kako nešto 'nije naše područje' te se uhvatiti izrade nakita, nego pola dana provesti shvaćajući fizikalnu upotrebu trigonometrijskih funkcija. Ipak, ako želimo izaći iz društvenih ladica u koje nas je netko nekada pospremio, onda moramo na sebe preuzeti dio odgovornost i priznati si da i same katkada biramo lakši put i da nam za to nisu krivi muškarci niti društvene norme, već mi same.
Dužne smo odbaciti sve stereotipe čak i kada nam pružaju određenu zaštitu. To je prvi korak ka rodnoj ravnopravnosti i nitko ga neće učiniti umjesto nas.
Komentari
Dodajte komentar