Sa stavom

11.06.2012. 13:05:19 - Jelena Svirčić

I policajci su pederi

Kada se nalazite unutar nekakve prosvjedne povorke uvijek gledate lica policajaca koji vas čuvaju. Promatrate koliko su vam naklonjeni, što misle o razlozima zbog kojih prosvjedujete, vrijednostima za koje se zalažete, načinu pojavnosti koju birate i ukratko koliko ste im uopće simpatični i posljedično tome koliko vas stvarno žele i zaštiti. I policajci su pederi, trebao je biti jedan od transparenata. Zanimljivo bi bilo znati koliki broj od tog velikog broja od devetsto policajaca za koje je država mislila da je potrebno da bi se zaštitila malobrojna skupina onih koji misle drugačije ( i koji su nenasilni u iskazivanju svojih zahtjeva) ima iskustva ili još bitnije- bi željela imati iskustva seksualne prirode s pripadnicima istog spola. Tako pitanje u ovom trenutku je sasvim izlišno i služi za ilustraciju logičnosti postojanja takvih primjera. Društvo prečesto zaboravlja da homoseksualci nisu nikakvo strano tijelo kolektiviteta. Nisam mogla ne načut pitanje jedne od brojnih novinarki koje su se minglale đardinom prije polaska povorke upućeno Mladenu iz TBF-a,  što misli o tome da na skupu od svih najmanje ima upravo homoseksualaca. Da je više upućena a manje začuđena i ta novinarka bi znala da povorke ponosa na svojim počecima, kao ova u Splitu, nužno podrazumijevaju podršku heteroseksualne većine pederima koje se napada da su bolesni i da im je u cilju nagrditi ćudoređe nekog nepostojećeg visokog morala. Da bi društvo evoluiralo nužno je da njegov "zdravi", heteroseksualni dio shvati svoju privilegiranost. Zbog heteronormativne matrice i njezinih silnica ne smatramo čudnim vidjeti muškarce i žene u nekom obliku iskazivanja ljubavi, a jednom će biti sasvim prihvatljivo (na svim razinama) iskazivanje ljubavi i (obveze) prema istom spolu. Dok je srca bit će i Kroacije, jedna je od smiješnih krilatica nacionalnog buđenja iz devedesetih. Usudila bih se parafrazirat je danas i reći dok je srca bit će pedera, lezbi, tranđi i interseksualca, i svih ostalih boja, predznaka i identiteta, a ni Crkva ni Kerum nemaju monopol na mišljenje i osjećanje većine u zemlji koja će još dugo osjećati posljedice nacionalističkog mahnitanja devedesetih. Još prije više od deset godina prva gej kampanja imala je slogan Ljubav je ljubav, s popratnim "lezbijskim" plakatom. Nekad kasnije Dalibor Matanić snimio je Fine mrtve djevojke, apokaliptični prikaz hrvatskog društva devedesetih u kojem je veći problem imati curu nego (npr.) misliti da je u redu ubijati Srbe. Kritike tog filma uvijek su išle u smjeru preuveličavanja društvenog neprijateljstva prema lezbejkama. ali u svakom slučaju, taj film jest prepoznao jedan od latentnih homofobnih tumora. Ako postoji šansa da vas zbog seksualne orijentacije smatraju nepodobnom, neprimjerenom, vrijednom prezira i ako sve to skupa može završiti u nasilju raznih oblika, ne preostaje nam ništa drugo nego konstantno raditi na promjeni. A Parada ponosa upravo je to- jedan je od načina da se društvo natjera da promisli kakve stvarno vrijednosti dijeli i da se uopće navikne prihvaćati naoko različite od sebe kao punopravne članove. Moja seksualnost nije izdvojena od mene i njena eventualna različitost nije argument aktiviranja isključivačkih, fašističkih principa. Ne znam što je Mladen odgovorio novinarki na pitanje zašto nema (homo)seksualaca, ali sama potreba da se postavi takvo pitanje govori puno o registru znanja iz kojeg je pitanje uopće postavljeno. Uostalom, kako je novinarka uopće znala da nema homoseksualaca, kako ih je nazvala? Većina ljudi na tom skupu nije iskazivala neke seksualne nagone niti je tako nešto uopće potrebno da bi se razumjelo zašto su odlučili staviti se pod zaštitu policije i suočiti se s opasnosti da im doleti kakav kamen u glavu. Poznato je da u ovim ranim, osjetljivim vremenima tek drugog splitskog prajda najmanje su vidljivi upravo oni za čija se temeljna ljudska prava i zalaže. Nije to za čudit jer pojavljivanjem na prajdu nužno pokazujete svoj način života svima koje tako nešto zanima. Prokazujete sklonosti koje bi navodno trebale ostati u ormaru, skupa sa ostalim stvarima o kojima se jednostavno ne priča. Problem je što takve stvari nikad nisu stvarno u ormaru i nužno se preslikavaju na ostatak života i što imaju stalnu tendenciju ispadanja iz tog ormara koji bi većina ljudi zauvijek držala zatvorenim. U tom smjeru išla je i inicijativa koju su poduzeli studenti splitskog sveučilišta kad su se odlučili oglasiti na goruću temu prajda prije nekoliko dana. Navodno emancipatorski nastrojeni pozvali su na suzdržavanje od šetnje kako bi se, po njihovom mišljenju, izbjeglo suočavanje suprotstavljenih strana, ne shvaćajući da ne postoje strane kad su u pitanju temeljna ljudska prava. Upravo zato što su temeljna nemamo pravo na iznimke i toleranciju fašističkog odnosa prema gej populaciji i utoliko je njihov apel bio besmislen i pomalo podcjenjivački jer Split je, bez obzira na sve, stvarno pokazao da je mekši Split moguć.

Simptomatična je i naslovnica Slobodne Dalmacije dan nakon održavanja parade.

U toj najčitanijoj dalmatinskoj novini naime misle da je Split uspješnom nenasilnom manifestacijom uspio ući u Europu što je pomalo apsurdno kad se zapitate što su htjeli time reći. Ne sjećam se kad je Split zapravo izašao iz mitske Europe. Prije će biti da nikad nije ni izašao, sve zavisi samo od percepcije i samoidentifikacije sa periferijom.

Dok ovo pišem nacija je opet u zanosu. Gungula oko pederbala taman se svršila, a već smo histeriji kockastog navijačkog folklora. Što reći za kraj nego - i nogometaši su pederi.

Tagovi: hrvatska, lgbtiq, split pride

Vezani članci:

Komentari

waalsen:
Bravo, bravo. Čemu uopće odjeljivanje ljudi po orjentaciji i sl? :)
11.06.2012. 23:05

Dodajte komentar

Vaše ime:
Vaš e-mail: (nije obavezno)
Tekst:
1 više 4 =
 

Iz drugih medija