Sa stavom

25.05.2012. 14:18:51 - Antonija Petričušić

Jesam li dovoljno mama?

Jesam li dovoljno mama?

Pitanje "Jeste li dovoljno mama?" postavljeno je na nedavnoj naslovnici magazina Time. Koji je, slučajno ili ne, svjetlost iz tiskarskog mraka ugledao uoči Majčina dana. Iako u podnaslovu stoji "Zašto povezujuće roditeljstvo čini neke majke radikalnima - i kako je Dr. Bill Sears postao njihov guru", naslov, uz sliku mlade, zgodne majke, koja doji već poodraslog dječačića, sugerira da postoje mame koje su to dovoljno i one koje to nisu. Meni se čini da su najbolje mame –zadovoljne mame. Sobom, svojim poslom, mužem ukoliko ga imaju, životom, slobodnim vremenom, svojim snovima, i, naravno, svojom djecom.

Serija članaka u Time-u govori zapravo o povezujućem roditeljstvu, predstavljajući ga kao pomodarstvo ili trend kojem su podlegle brojne suvremene mame. Dr. William Sears je predstavljen kao liječnik koji je ponovno osmislio majčinstvo . U priči o njemu saznajemo da su on, kao i njegova supruga, odrastali u disfunkcionalnim obiteljima te su stoga odlučili osmisliti filozofiju roditeljstva i pedijatrijskog pristupa koji je revolucionaran i koji će od malih ljudi napraviti emotivno i psihički zdrave odrasle jedinke. Naime, povezujuće roditeljstvo "stvara čvrstu vezu roditelja s djetetom, roditelje mudrijim, suosjećajnijim i boljim, te pomaže djetetu da izraste u sigurnu, suosjećajnu i smirenu osobu te da takve odnose stvara i s drugim ljudima".

Što je zapravo izmislio Dr. Sears?

I sama sam jednoć kupila knjigu "Povezujuće roditeljstvo" , i ne mogu se ne složiti s onim što u njoj piše. Tzv odgojni alati koje povezujuće roditeljstvo promovira su zbližavanje roditelja s djetetom pri rođenju, inzistiranje na dojenju i nošenje djeteta, spavanje blizu djeteta, vjerovanje djetetovom plaču, uspostavljanje ravnoteža i granica i zdrava doza skepse prema svim zagovornicima (ranog) discipliniranja djece. No, činjenica je da sam odgajala svoje dijete povezujuće dobrih godinu dana prije nego mi je knjiga uletila u ruke, i da sam to činila: intuitivno. Pokretala me ljubav za malo biće. Vjerujem da je taj zaštitnički odnos usađen evolucijski, jer kako bi inače ljudska mladunčad, koja u odnosu na druge vrste treba natprosječno dugu brigu za postizanje samostalnosti, opstala? U povezujućem roditeljstvu nema ničega dodatnog od onoga što zdravoj odrasloj osobi konstantno šapće Majka Priroda: nemoj pustiti dijete da plače, zagrli ga, nosi ga, ljubi ga, uživaj u njemu. Doji ležećki ako to smanjuje rasturajuću bol u leđima, bebica će znati kako dojiti i tako. Spavaj s bebom pored sebe ako ti je tako lakše i time ušićariš kojih sat ili dva dodatnog sna. Ili nemoj, ako te je strah da ćeš ga/ju prignječiti. Osim toga, cijelo vrijeme se pitaš kako to da ja upravo tebi prvo trudnoća, pa onda podizanje novorođenčeta i dojenčeta tako fizički naporno, a cijelo društvo oko tebe bruji kako si upravo sada u blaženom stanju i da MORAŠ u svemu tome uživati. Jer, ako ne uživaš, ako ti se ne da ustati iz kreveta i okupati, ako nemaš kad očistiti kuću, ako ne uživaš baš u svakoj sekundi u činjenici bivanja majkom – to zasigurno znači da nisi dovoljno dobra. Majka. O tome, sjećam se dobro, Dr. Sears, u svojoj knjizi ne govori. Osim toga, u jednom trenutku nemoćne bebice postaju mala bića svjesna svoje moći i sve izraženije volje. I dogodi se odgojna razdjelnica gdje, ukoliko želiš odgojiti društveno prilagođeno i altruistično biće, moraš početi govoriti "ne", pustiti ga ili ju, da isplače svoj bijes, budući mu/joj nisi dao da gurne vilicu u šteker dok gricka kabel od televizora. Ta faza u odgoju zove se postavljanje granica . Onda dolazi odgađanje želje. Sve sam to pokupila iz raznorazne odgojne literature, savjeta, dobronamjernih i nepotrebnih. No, iako je u bazi mog odgoja i dalje ljubav, oh pardon, to se zove povezujuće roditeljstvo, svog sam sina prestala dojiti negdje oko njegova devetog mjeseca života. Jer sam morala ići raditi po tjedan dana u stranu zemlju. Na posao koji čak nije ni bio to, jer nisam imala pravo na porodiljini, ali nisam ni bila vraćena na svoje predtrudničko radno mjesto. Kad mu je izbio prvi zub – bila sam u Briselu. Žao mi je što nisam bila s njime, ali netko je trebao zaraditi za pelene, kašice i račune. Potom sam tražila radno mjesto u Zagrebu i radila od kuće. Ljubavi za sinka doduše nije nedostajalo, moga sna doduše jest. I kad sam napokon dobila posao, a moj sin počeo ići u vrtić, vozila sam ga svaki dan vlakom iz Dugog Sela u Zagreb, i doživljavala dva puta dnevno horor stepenica Glavnog kolodvora i izostanak ljudske susretljivosti suputnika koji se, niti jedna jedini put, nisu sami ponudili pomoći spustiti i popeti kolica puna djeteta. Iako su se na mom poslu i u životu događale i lijep i ružne stvari, imam osjećaj da mom samohranom djetetu ništa nije nedostajalo. Igračaka za razvoj kognitivnih sposobnosti koje smo zajedno koristili ima(o) je u izobilju, slikovnica i knjiga, koje i čitamo, a ne samo slažemo na police, ima dovoljno za odjel neke male dječje biblioteke. No, zbog stalnog osjećaja krivnje kojeg imam kao majka (jesam li mu dala dovoljno vremena, jesam li mu se dovoljno posvetila, mrzi li on moj posao, mrzim li ja to što moram raditi kod kuće i dok je on budan, imam li pravo opće otvarati facebook dok je moje dijete malo i treba mu dati još neki emotivni i intelektualni input zbog kojeg će biti pametniji, sposobniji, konkurentniji na tržištu rada jednog budućeg dana) pitam se dakle – zašto nema knjige i odgojne filozofije za – zadovoljne roditelje?

Jer, dobar roditelj je – zadovoljan roditelj!

Začudo, i naše su se dnevne novine raspisale o produženom dojenju čineći to (neiznenađujuće) površno. Jedini novinarski interes bio je ustanoviti da li je normalno dojiti dijete nakon određene dobi. Pa su anketirali zagovornice i protivnice "produženog" dojenja. Pih, šta se nekoga tiče koliko dugo žena želi dojiti svoje dijete? Što se mene tiče, može i u osnovnoj školi, ako to njoj i djetetu ne stvara napor, a stvara međusobni užitak. Ipak, čini mi se da mnoge od majki, koje imaju dječicu usta punih zuba i koja su ostavila pelene, koriste sisu kao utjehu. Jednostavnije, higijenskije i brže je djetetu gurnuti sisu u usta nego ga tješiti jer mu se spava, jer je palo i poderalo koljena, jer traži pažnji i mažnju. Ali, nitko, po meni, nema pravo osuđivati ni to, kao ni uvjerenje da djetetu takvo dojenje šteti. Ta, šteti li sika jednom ili dvaput dnevno više od četiri sata crtića ili emotivnog zanemarivanja? Naše društvo, sklono preziru i osudi svega što nije "normalno": dakle što ne pripada svakodnevnici većine i nije konvencionalno prihvatljivo. Radije će se zgražati nad sisom u ustima voljenog i zbrinutog četverogodišnjaka nego nad bosonogim romskim dječačićem. Na ovu drugu sliku smo, naime, već navikli. Ni u ovom stvari Ameri nisu bolji od nas, jer neki njihovi veliki lanci supermarketa (Walmart na primjer) odbili su prodavati Time zbog opscene naslovnice (što je opsceno u prikazu majke doji svoje dijete, pa bio on i četverogodišnjak)?!

Jedna od članaka u istom broju Time-a koji se ne fiksira na dojenje i odgoj nego roditeljstvo stavlja u kontekst suvremenog društva zaključuje da feministički pokret zapravo pomaže afirmaciji predanog majčinstva. Time-ova urednica Belinda Luscombe tvrdi da je porast majčinskog duha u današnjici zapravo rezultat poboljšanja položaja i osnaženja žena u društvu. Prema njoj, feminizam i majčinstvo predugo su imali odnos dviju zavađenih sestara, u kojem su žene bile primorane birati između nezavisnosti, obrazovanja i samo-ostvarenja s jedne strane, ili pak njegovati sliku žrtve i služiteljice u djecocentričnoj obitelji. Što je žena više feministica, prema takvom poimanju, manja je njena želja za majčinstvom.

Ironično je da je upravo suprotno istinito. Jer društveno i ekonomsko osnaženje žena nije zatrlo njihovu želju za majčinstvom, već ih je osnažilo kao roditeljice: žene danas lakše traže i nalaze informacije i primjere dobrih odgojnih praksi, udružuju se s drugim majkama, bore se za promicanje svojih uvjerenja o npr. najboljim načinima prehrane djece, tehnikama discipliniranja i uspavljivanja. U srcu feminističke revolucije je uvjerenje da žene mogu učiniti sve što žele. No, kako bi to i ostvarile, žene su morale pobijediti predrasude i muškaraca i drugih žena. Tako danas direktorica firme s jajnicima nije čudo(vište) nego (gotovo) uobičajena praksa. Feministički je pokret naime ženama omogućio bolje obrazovne mogućnosti, što se odrazilo na kvalitetu svih njihovih poslova, pa tako i posla podizanje djece i roditeljstva. Uostalom, roditeljstvo zahtjeva od žene sve ono što traži i karijera ili penjanje na korporativnoj ljestvici: davati najviše od sebe, raditi prekovremeno, osmišljavati strategije, motivirati. U roditeljstvu doduše nema staklenog stropa, ali ni regresa ili godišnjeg bonusa.

Belinda Luscombe primjećuje da mame koje se furaju na filozofiju roditeljstva Dr. Williama Searsa su najčešće žene koje su nešto starije i solidno obrazovane i vjerojatno su već izborile financijsku neovisnost, samoostvarenje i slobodu razno-raznih životnih izbora. Takve su majke svjesne da roditeljstvo ograničava njihove životne izbore, ali birajući biti roditeljicama, one se svjesno žrtvuju da bi tako ulagale u razvoj novog ljudskog bića. Hmmm, u američkom liberalno-kapitalističkom ideološkom okruženju izgleda nije neprimjereno shvaćati roditeljstvo shvatiti kao ulaganje u dionice?!

Nisam 60%-dobra roditeljica, nego težim biti 100% zadovoljna žena

Ono što meni iznimno bode oči u seriji članaka u Time-u je rodna fiksiranost isključio na majke, podjela na one koje su dovoljno dobre i dovoljno zle. Već sam propust (ili namjerno radikalan slikovni prikaz) na naslovnici - koja prikazuje ženskog roditelja i pita je li samo jedna roditelj dovoljno roditelj - govori u prilog činjenici da i, u iz naše perspektive liberalnoj, naprednoj, rodno-jednakoj Americi, "teret" roditeljstva uglavnom leži na majkama. Jer, za njih je Dr. Sears ponovno osmislio majčinstvo. Za njih su napravljeni kvizovi iz u kojem će iz deset jednostavnih pitanja saznati u kojem dijelu roditeljskog spektra se nalaze i tako si potvrditi jesu li opće dovoljno dobre. Njih ćemo još jednom učiniti nesigurnima, tako da propitujući uspješnost svog majčinskog poziva kupe još jednu knjigu Dr. Searsa (možda onu koju tek treba napisati pod naslovom "Kako dojiti svog brucoša bez srama u javnosti i time dokazati da ste uspješno isfurale povezujuće roditeljstvo do punoljetnosti?")?

Prema kvizu iz Time-a, a koji se temelji na postavkama povezujućeg roditeljstva, ispada da sam manje od 2/3 dobra roditeljica. Stoga bi valjda mnogo toga ja još trebala pročitati, kupiti, propitati, konzultirati o odgoju djeteta i roditeljstvu? Ipak, odbijam u takve rezultate vjerovati i smatrati ih relevantnima. Dok imam o čemu razmišljati, dok mogu pisati, dokle god imam posao i uspijevam stvoriti vrijeme za susrete i druženje s ljudima koje volim, znam da hranim sebe energijom i ljubavlju od kojih će profitirati i moj sin. Još da mi je ne osjećati se ni najmanje krivom kad uživam u onim djelićima životnog scenarija u kojima ne sudjeluje i moje dijete! Iako sam svjesna da mi je taj nepotrebni osjećaj krivnje nametnulo društvo i odgoj, bilo bi dobro da mi to ponekad ponovi i neki Dr. Sears za mame. Njemu bi vjerovala.

Tagovi: majka, obitelj, roditeljstvo, rodna ravnopravnost

Vezani članci:

Komentari

TS:
Inspirativan članak... i sama sam majka i dijelim puno sličnih razmišljanja. Ali čini mi se da si neke stavove povezujućeg roditeljstva preradikalno shvatila i nepotrebno ga optužuješ. Osim toga, imaju i drugih knjiga prevedenih na hrvatski, jedna od njih je i Disciplina i u njoj ti sve piše što kad počne lizati kabel od televizije i gurati prste u utičnicu itd. Tako da ne ispada da pišu samo stvari za početak, nego imaju dobro razrađenu i što je najbolje provjerenu filozofiju roditeljstva. Kom se sviđa nek ju fura, što ne znači nužno da ćeš dojiti brucoša...
23.09.2012. 23:21
:
"U povezujućem roditeljstvu nema ničega dodatnog od onoga što zdravoj odrasloj osobi konstantno šapće Majka Priroda" - ovo je dobro sročeno, samo problem je u tome što Majka Priroda šapće, a svi oko tebe glasno rogobore: "Nemoj ga stavljati da spava s tobom" sam mogla čuti na roditeljskom tečaju, od šogorice liječnice, piše u brojnim knjigama, isto misle i mama i svekrva, a tatu da i ne spominjem. Meni je knjiga pomogla da se mirne savjesti oslonim na intuiciju i više uživam u ulozi roditelja. Ako se osvrneš oko sebe vidjeti ćeš koliko ljudi još uvijek vjeruje u slabo mlijeko, da se djeca trebaju dobro isplakati i sl. tako da knjiga nije baš izmišljanje tople vode kako ju opisuješ.
Slažem se s prethodnim komentarom da si neke stavove preradikalno shvatila te si pripisala povezujućem roditeljstvu nešto što nije, gotovo sektaški pristup odgoju djece.
14.09.2013. 18:42

Dodajte komentar

Vaše ime:
Vaš e-mail: (nije obavezno)
Tekst:
3 više 2 =
 

Stup srama

Iz drugih medija