Sa stavom

04.05.2012. 16:18:12 - Marinella Matejčić

Dejtanje - jel' se to jede?

Kao uvertiru ovoj pripovijetci o tijeku svijesti, dobro bi bilo pročitati genijalan članak na Jezebel.com.

Ukratko:  radi se o "dejtanju" (prema vlastitom urbanom rječniku koji je možebitno u nastanku, radi se o potencijalnom, nuklearnih proporcija, intimnom druženju dvije osobe, koje su relativnom žestinom zainteresirane jedna za drugu. Uz prstohvat drame, naravno. Što bi danas bez drame?).

Što žene žele, što su spremne dati i na koji način. I muškarci, naravno, što možemo očekivati s njihove strane.

Od kada sam odlučila pisati o temi, propitujem ljude oko sebe što misle o problemu - naravno, ljude koji su single. Svojim izborom. Svi od reda zgodni, inteligentni, s onom "iskrom" o kojoj uvijek govorim da je ljudi trebaju imati.  

Odgovor je:  jer se tako osjećam. Osjećam se ugodno s činjenicom da sam sam/a. U ovom trenutku, u mom životu ne fali "polovica".

Koliko je u ljudskoj prirodi biti sam? Koliko smo sredili vlastitu prirodu radi ega? I radi li se o egu uopće? Ne mogu izbjeći dojam da su ljudi ranije puno lakše pristajali na nekakve kompromise. Je li riječ o onome što se zove emancipacija i mlade žene možda ne žele "progutati" sve što im se nudi? Koliko se razumijem u nekakve odnose, za isti je potrebno minimalno dvoje. S obzirom da sam se koncentrirala na heteroseksualne relacije molila bih da se suzdržite od homo-idejnih didaskalija. Ovaj put nije o tome riječ. O tome pojma nemam.

Zar ne bi bilo prirodno ganjati reprodukciju i kao muškarac "prosipati"najbolje od sebe po različitim dvorištima i u drugom slučaju, tražiti "onog" koji bi osigurao najbolje gene i optimalne razvojne uvjete za potomke? Gdje je puklo? Zašto stvari više ne funkcioniraju kako bi trebale?

Možda je pitanje – jesu li ikada. To jest, koliko je bilo vremena za promišljanje o cost/benefit analizama.

Uglavnom, vratimo se na dejtanje. Da, nisam vještica. Ne mislim da je stvar u muškarcima. Niti u ženama. Stvar je u toj nekoj samodostatnosti. Što isto nije nužno loša stvar, ali je u nekom većem omjeru mladih single ljudi jednostavno neodrživa. 

Npr. ako ste u tridesetima i vrlo aktivni u "akciji spašavanja duše od single-bivstva", pitanje je što možete očekivati. U tim godinama, ljudi su ili toliko naučeni sami na sebe i zadovoljni su s time s čime raspolažu (što je naravno u okvirima nekakvog samoostvarenja i neizrečeni  je nastavak odgovora zašto je netko single), traže nemoguće (isforsiranih 90-60-90 + mozak, npr.), nisu sigurni u svoje određenje ili su jednostavno falili u prošlosti i sada čekaju drugi vlak, kojeg nema, jer se udao/oženio s 20 i misli da mu to odgovara (dok prava ljubav čeka četrdesetu da shvati da život ne funkcionira prema Disneyevim filmovima).

Pitala sam tu izoliranu (toliko izolirani, da su gotovo mainstream, jel') vrstu ljudi koji su solo i ponose se time, što je za očekivati u procesu.

"Slušaj. Sve ono što si znala. Što je bilo aktualno, više nije. Pravila? Pravilo je da pravila nema."

 Potvrđeno iz više izvora. Potvrđeno od oba spola.

Kako dalje? Hvali more, drž' se kraja. Samo hrabro, korak po korak. Bez nukleusa. Bez zaletavanja. Kako su ono rekli? Nema pravila. Sretno.

Tagovi: dejt, izlasci, muškarci, žene

Vezani članci:

Dodajte komentar

Vaše ime:
Vaš e-mail: (nije obavezno)
Tekst:
1 više 1 =
 

Iz drugih medija