Između 2008. i 2010. godine, u SAD-u je proveden projekt pod nazivom “Ispravnost odluke i emocionalne reakcije na pobačaj u SAD-u: longitudinalno istraživanje“. Istraživanje je pokazalo kako 95 posto žena koje su pobacile vjeruje kako je to bila ispravna odluka. Unatoč tome, i u SAD-u i u Velikoj Britaniji reproduktivna prava sve su ugroženija – vrijeme je da se suprotstavimo stigmama!
Tijekom svog rada na kampanjama za reproduktivna prava, često čujem argumente utemeljene na kažnjavanju, posramljivanju i cenzuriranju žena. Postoji rasprostranjeno uvjerenje kako žene nisu u poziciji donositi odluke o vlastitoj reprodukciji – od toga gdje žele rađati do toga žele li prekinuti trudnoću. Takva uvjerenja najčešće su dio patronizirajućeg stava o zaštiti žena od donošenja neizbježnih “loših” odluka koje će rezultirati doživotnim traumama. Proguglate li “zažalila sam što sam pobacila” pronaći ćete mnoštvo emotivno nabijene pismene propagande onih koji žele kontrolirati i ograničiti reproduktivnu slobodu.
I dok nisam iznenađena kako istraživanje provedeno u SAD-u pokazuje kako 95 posto žena ne žali što su pobacile, oduševljena sam što sad postoji nešto konkretno čime možemo kontrirati onima koji prodaju takve zavodljive laži.
Istraživači/ce su tijekom tri godine pratili/e dvije skupine žena koje su pobacile: žene koje su pobacile u prvom tromjesečju te one koje su pobacile unutar posljednja dva tjedna kada je pobačaj zakonski moguć, pri čemu je u svakoj skupini bilo 667 ispitanica. Svakih šest mjeseci ispitanice su intervjuirane kako bi se utvrdili njihovi osjećaji – pozitivni i negativni – spram pobačaja. Pokazalo se kako se intenzitet osjećaja žena najčešće smanjuje tijekom vremena te kako većina žena smatra da je pobačaj bio ispravna odluka.
Ovo istraživanje uvelike umanjuje mitologizaciju pobačaja koju provodi lobi protivnika pobačaja. Za većinu žena stvarnost je sličnija Jenniferinom iskustvu (djevojka koju sam upoznala preko Twittera i koja želi da je predstavimo samo imenom), koja sada ima 31 godinu, a pobacila je kao 19-godišnja studentica. Otkrila je da je trudna godinu dana nakon što je prebrodila ozbiljnu krizu mentalnog zdravlja. Znala je kako se ne bi mogla nositi s djetetom ili ga dati na posvojenje te joj je preostao jedino izbor između “pobačaja ili samoubojstva”.
Otkada je pobacila, osjeća tugu što je morala proći to iskustvo. “Termin mi je bio u prosincu i tijekom prvih pet godina, u to doba godine bih se često zapitala što bi bilo da nisam pobacila. Međutim, ti su osjećaji uvijek bili pomiješani s posvemašnjim olakšanjem što sam mogla izabrati ono što je za mene bilo neupitno ispravno. Danas gotovo nikad ne razmišljam o svom pobačaju”.
Osim što uzima u obzir i vrednuje iskustva poput Jenniferinog, istraživanje postavlja pitanja vezana uz zakon o pobačaju u SAD-u. Katherine O’Brien iz British Pregnancy Advisory Service (BPAS) objašnjava kako zakonski okvir “odluci o pobačaju dodaje nepotrebnu razinu stigme”. Za razliku od bilo kojeg drugog medicinskog zahvata, za prekid trudnoće u bilo kojem stadiju ženi je potrebno odobrenje dvojice liječnika.
Liječnici ne smiju odobriti pobačaj naprosto zato što žena ne želi biti trudna već samo ako vjeruju da nastavak trudnoće može ugroziti mentalno zdravlje žene. O’Brien je u pravu kada ističe apsurdnost takvog okvira: “Nema smisla da 2015. godine ženama šaljemo poruku kako im se ne može povjeriti donošenje vlastitih odluka vezanih uz vlastite trudnoće, odluka utemeljenih na onome što žene smatraju da je za njih ispravno u datom trenutku u životu”.
Kada razmatramo kako se žene osjećaju u vezi pobačaja (ili poroda, seksa, spontanog pobačaja ili kontracepcije), lako je upasti u zamku redukcije ili pojednostavljivanja njihovih iskustava. Priča se ne svodi na puko kajanje ili nedostatak kajanja; na dobar abortus ili loš abortus. U stvarnosti postoji čitav spektar emocija koje žene mogu doživljavati tijekom života. I to što je odluka ispravna ne znači da ponekad nije teška ili bolna. Ponekad će neke žene zažaliti, jednako kao što će neke druge žene svoj izbor doživljavati pozitivno.
Bez obzira na to, sloboda da žene o tome odlučuju same neizmjerno je važna. Ne iznenađuje ni to da je istraživanje pokazalo kako neke žene proživljavaju negativne osjećaje – najčešće kada se pobačaj izvršava u kasnijim stadijima trudnoće ili kada se planirana trudnoća prekine zbog deformacija ploda ili lošeg zdravlja majke. Važno je biti iskren u pogledu toga, a jednako je važno osigurati ženama dobru njegu nakon zahvata te emocionalnu podršku ako je zatraže.
Ipak, ovo istraživanje pokazuje da većina žena, bez obzira na to koliko složeni njihovi osjećaju bili, vjeruje kako je njihova odluka da pobace bila ispravna. Jedna od mojih klijentica, primalja koja je zatražila da je predstavimo pseudonimom Maria, također je pobacila u dobi od 19 godina. Iako zna kako bi u tom trenutku “bila užasna majka”, Maria opisuje kako je to bila najteža odluka u njezinom životu te da “ne prođe ni dan, a da se ne upitam kako bi on trenutno izgledao”. Unatoč tome, zahvalna je na činjenici da je odabrala pobaciti. Da nije donijela takvu odluku, ne bi “imala priliku vidjeti svijet, upoznati svog sjajnog supruga te roditi dvojicu dječaka koji mi dušu ispunjavaju radošću”.
Važno je da prestanemo govoriti ženama kako bi se trebale osjećati, posramljivati ih zbog njihovih odluka ili osjećaja. I zakon, i lobi protivnika/ica pobačaja, i cijela kulturološka magla koja obavija reproduktivne izbore stvaraju dojam kako je odluka o pobačaju popraćena strahovitom patnjom – bez obzira na to kakvu odluku na kraju donesemo. Da bi se pobačaj razmotrio kao mogućnost, trudnoća mora ženi donositi mentalnu štetu, ali i sam pobačaj prikazan je kao užasan izbor koji će ženu proganjati.
Moramo se sjetiti života stvarnih žena, a ne propagande. “Ne mislim da bih se trebala osjećati krivom zato što sam bila mlada i ranjiva te nisam bila u stanju nositi se s nastavkom trudnoće”, kaže Jennifer. Došlo je vrijeme da je ne samo slušamo, već da je zaista i čujemo.
Prevela i prilagodila Vedrana Lovrinčić
