Veliki broj novinara ubijen je iz neposredne blizine u prostorijama Charlie Hebdoa od strane kretena koji su mlatarali nečim nalik na mitraljeze. I dalje je prerano za potpun i koherentan politički narativ o ovim ubojstvima. Sve što u ovom trenutku imamo su korektne, ali banalne teze o tome da za tako nešto nema nikakvog opravdanja, da je svaki napad na novinare ili novinarke gnjusan čin, da se sloboda govora mora braniti do posljednje kapi krvi i tako dalje. Ako iz nekog razloga stvarno tražite takvu propovijed, na pogrešnom ste mjestu, piše Richard Seymour za Jacobin.
Ipak, treba imati na umu širi narativ do kojeg se dolazi uslijed žurbe da se zauzme stav, u trenutku u kojem mediji pokušavaju uklopiti sve isprva u potpunosti posredne – detalje u priču koja će ponuditi objašnjenje. Pretpostavka je da su ubojice članovi nekakve islamističke grupe, vjerojatno povezane s Islamskom državom, te da su egzekucijom novinara proveli političku odmazdu za redovne satirične napade ove publikacije na islam. Za početak, ima nekoliko stvari koje bih tim povodom rekao izvan onoga što je sasvim očigledno.
Prva točka je to da je francuski predsjednik François Hollande ovo dosta rano proglasio ‘terorističkim’ napadom. Nije neophodno da smo upućeni u bilo kakve konkretne detalje ovog događaja da bismo razumjeli svrhu takvog poteza. ‘Terorizam’ nije znanstveni, već inherentno normativni termin.
Primjena ‘terorizma’ u takvom kontekstu do sada nam je već dobro poznata. Povodom ubojstva u Woolwich iznio sam tezu da taj termin funkcionira kao narativni aparat, predstavljajući šačicu ljudi kao civilizacijsku prijetnju čime se priziva stoička obrana (‘britanskih vrijednosti’, ‘la république’, ‘Zapada’, itd). Time se opravdavaju represivni odgovori koji imaju tendenciju ciljati na Muslimane kao takve, odgovori koji se u Velikoj Britaniji uglavnom nalaze pod rubrikom vladine Preventivne strategije.
Druga točka je ta da već imamo ogroman pritisak, u ovom kontekstu, da stanemo u obranu Charlie Hebdoa kao važnog eksponenta ‘zapadnih vrijednosti’, ili u nekim slučajevima čak i kao briljantnog radikalnog bastiona ljevičarskog anti-klerikalizma.
E, sada, mislim da postoji bitna razlika između solidarnosti s napadnutim novinarima, odbijanja bilo kakvih ustupaka ideji da novinari mogu biti ‘legitimne mete’ i solidarnosti s, iskreno govoreći, rasističkom publikacijom.
Ovdje neću da trošim dodatno vrijeme na ovu točku: Uzimam zdravo za gotovo – bez obzira na njihove druge djelatnosti, ili ma koje njihove valjane komentare – da je način na koji ta publikacija predstavlja islam rasistički. Ako vam je potrebno neko dodatno uvjerenje u tu tvrdnju, predlažem vam da provedete vlastito istraživanje, počevši od (ponovnog) čitanja Orijentalizma Edwarda Saida, kao i nekih bazičnih uvodnih tekstova o islamofobiji, pa da se vratimo razgovoru.
Skretanje s teme. Tijekom Nevolja, jedan od najozloglašenijih poteza britanske premijerke Margaret Thatcher bilo je slanje SAS-a da ubije tri nenaoružana člana Irske republikanske armije na Gibraltaru.
Amnesty International je ovo ocijenio kao nečuven slučaj vansudskog ubojstva i najavio pokretanje istrage. Zapomaganja uslijed skandala iz parlamentarnih klupa torijevaca gospođa Thatcher vješto je kanalizirala podrugljivim i ciničnim komentarom s govornice: “Nadam se Amnesty bar donekle brine i za preko dvije tisuće ljudi koje je IRA ubila od 1969. godine do danas”.
‘Rat protiv terorizma’ podsjetio nas je na taj taboraški ‘ili si s nama ili protiv nas’ pristup. Pretpostavljam da ćemo ga sada, nažalost, ponovo slušati, a mnoge koji bi trebali biti bolji od toga gledati kako kapituliraju pred političkim ucjenama.
Argument će biti da nam je zbog ‘dobrog ukusa’ potreban ‘pristojan vremenski period’ prije nego što se upustimo u kritiku Charlie Hebdoa. Ipak, s obzirom na nivo tekuće antimuslimanske reakcije u Francuskoj, velike i zastrašujuće antimuslimanske pokrete u Njemačkoj, kao i stalna antimuslimanska zastrašivanja u Velikoj Britaniji, te imajući u vidu ideološke svrhe u koje će se ova grozota upregnuti, od suštinskog je značaja da ovo pitanje razumijemo na pravi način.
Ne, u redakciju Charlie Hebdoa ne smiju ulijetati ubojice i mlatarati oružjem. Ne, novinari i novinarke nisu legitimne mete za odstrel. Ali, ne, mi isto tako ne smijemo stati uz neizbježnu državnu reakciju protiv Muslimana/ki, niti uz ideološki juriš u obranu fetišizovanog, rasijalizovanog ‘sekularizma’, kao ni da pristanemo na ucjenu koja nas prisiljava na solidarnost s jednom rasističkom institucijom.
Preveo i prilagodio Marks21
