Nakon velikih stradanja za vrijeme drugog Svjetskog rata, države članice UN-a donose Opću deklaraciju o ljudskim pravima koja je najraširenije prihvaćena izjava o ljudskim pravima na svijetu. Deklaraciju je jednoglasno prihvatio UN, dana 10.12.1948.g. (iako se osam država suzdržalo od glasanja). Deklaracija iznosi popis osnovnih prava svakog čovjeka na svijetu bez obzira na njegovu/njezinu rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, vlasništvo, rođenje ili neki drugi status.
Članak 2 Deklaracije kaže:
"Svakome su dostupna sva prava i slobode navedene u ovoj Deklaraciji, bez diskriminacije bilo koje vrste."
"Ne smiješ biti izložen/izložena diskriminaciji ili lišen/lišena bilo kojeg prava, zbog svoje rase, boje kože, spola, jezika, vjerskog ili političkog uvjerenja. Kada se radi o poštivanju tvojih temeljnih prava, ne smije biti bitno koje si nacionalnosti, kojoj socijalnoj klasi pripadaš, koliko si bogat/a ili siromašan/na. Svatko treba imati sva prava iz ove Deklaracije."
U preambuli Deklaracije stoji da je jedan od temeljnih ciljeva UN-a vraćanje "vjere u temeljna ljudska prava, dostojanstvo i vrijednost osobe, te jednaka prava muškaraca i žena". Time je postizanje jednakosti žena i muškaraca postalo ugovornom obvezom svih zemalja članica Ujedinjenih naroda, a tu činjenicu direktno dugujemo Eleanor Roosevelt koja je bila predsjednica odbora zaduženog za sastavljanje Deklaracije o ljudskim pravima te je i predstavila Deklaraciju u UN-u 1948. godine.
Pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća nastao je niz dokumenata koji su se odnosili na zaštitu ljudskih prava žena u područjima koja su smatrana najkritičnijima - područje političke participacije, stupanje u brak i državljanstvo dok su druga prava obuhvaćena općim dokumentima.
Obzirom na periodično izvještavanje, od strane država članica UN-a, o stanju ljudskih prava, utvrđeno je da su žene posebno pogođene odnosno diskriminirane u ostvarivanju svojih ljudskih prava. Kako bi se utjecalo na poboljšanje prava žena UN je 1967.godini na Općoj skupštini donio Deklaraciju o uklanjanju diskriminacije žena koja na deklarativnoj razini definira međunarodne norme za osiguranje jednakih prava žena i muškaraca, ali nema ugovorne obveze za države članice UN-a.
Zbog poboljšanja položaja žena pojavila se potreba za međunarodno obvezujućim dokumentom te članice UN-a 1979. godine na Generalnoj skupštini usvajaju CEDAW (Konvenciju o uklanjanju svih oblika diskriminacije nad ženama). Proces izrade teksta Konvencije trajao 5 godina što samo govori o kompleksnom dokumentu i neslaganju pojedinih država članica sa svim predloženim u dokumentu. CEDAW je usvojena sa 130 glasova ZA i 10 suzdržanih glasova.
Konvencija daje okvir Vladama za stvaranje rodno osviještenih nacionalnih politika i po prvi puta definira građanska, politička, gospodarska, socijalna i kulturna prava žena.
Republika Hrvatska je također potpisnica CEDAW konvencije i obzirom na status potpisnice ima obvezu periodičnog izvještavanja o stanju ženskih prava. Sve države potpisnice CEDAW konvencije imaju dužnost podnijeti izvještaj pred CEDAW Odborom koji prati primjenu odredaba Konvencije kroz periodično izvještavanje zemalja potpisnica. Organizacije civilnog društva također imaju pravo sudjelovati u procesu izvještavanja o ženskim ljudskim pravima putem pisanja i predstavljanja izvještaja u sjeni tzv. "shadow report". Ženske i/ili feminističke organizacije iz Hrvatske također su izrađivale takav izvještaj. CEDAW odbor ga uzima kao relevantan dokument u stvaranju preporuka za nacionalne Vlade.
1999. godine uveden je Fakultativni protokol CEDAW koji je omogućio da žene žrtve diskriminacije mogu na nacionalnim sudovima potražiti zakonsko rješenje svog slučaja. Žrtva diskriminacije se može obratiti Odboru CEDAW koji daje preporuku za rješavanje slučaja. Iako žrtva ne može dobiti pravnu kompenzaciju od Odbora CEDAW, može preporuku koristiti na međunarodnim i nacionalnim sudovima u sudskom postupku. Fakultativni protokol je obvezan za sve potpisnice CEDAW Konvencije odnosno nema takozvanih "rezervacija".
Sustav međunarodnih ljudskih prava predstavlja glavni element pokušaja obrane ženskih prava na svjetskoj razini. Stvaranje skupa međunarodnih normi nije moguće bez sudjelovanja žena iz svih regija, u svoj njihovoj različitosti; time se omogućuje povezanost nacionalnog i globalnog. Žensko globalno djelovanje nije ograničeno samo na "ženska pitanja"; značajan je njihov doprinos demilitarizaciji i razoružanju, opismenjavanju i osnovnom obrazovanju, te pokretu za očuvanje i obnovu okoliša.
Ovakvo holističko shvaćanje jasno se ističe u djelovanju ženskih grupa na velikim međunarodnim skupovima. Svjetska konferencija o ljudskim pravima, održana 1993. godine u Beču, pokazala je učinkovitost umrežavanja i lobiranja za ljudska prava. Žene koje su sudjelovale predstavljale su tisuće drugih koje su bile prisutne na lokalnim skupovima gdje su izradile nacrt svojih zahtjeva za konferenciju. Na Konferenciji su prikazale gotovo milijun prikupljenih potpisa kojima se od UN-a zahtijeva da se ženska prava priznaju kao ljudska prava. Trideset tri žene su svjedočile o kršenjima ljudskih prava žena uključujući i kršenje prava na život.
Rezultat ovih nastojanja bio je da su zemlje članice UN-a priznale da su različiti oblici nasilja nad ženama širom svijeta kršenje ljudskih prava na koje treba odgovoriti postavljanjem međunarodnih normi, te da su ženska prava univerzalna ljudska prava i da ih treba promatrati tako, a ne odvojeno od drugih pitanja vezanih za ljudska prava.
Još jedan izuzetno važan dokument na svjetskoj razini je "Pekinška platforma", donesena 1995. godine u Pekingu na 4. Svjetskoj konferenciji o ženama na kojoj je sudjelovalo 50 000 osoba predstavnika UN-a, Vlada, medija i aktivistica organizacija civilnog društva, a održan je i poseban forum nevladinih udruga. Pekinška platforma definira 12 ključnih područja provedbe nacionalnih politika za uspostavu ravnopravnosti spolova: siromaštvo, obrazovanje, zdravlje, nasilje, oružani sukobi, gospodarstvo, odlučivanje, institucionalni mehanizmi, ženska ljudska prava, mediji, okoliš, djevojčice. Države članice UN-a obavezale su se da će provoditi dogovorene mjere kako bi se utjecalo na neravnopravan položaj žena i muškaraca.
Predstavnici Republike Hrvatska sudjelovali su na obje konferencije u Beču i Pekingu, a RH je i potpisnica Pekinške platforme.
