Sa stavom

Fudbal kao muška stvar

Fudbal kao muška stvar

Libela vam donosi godinu dana staru kolumnu srpskog nogometnog reprezentativca te nogometaša švicarskog Basela porijeklom iz Šibenika, Ivana Ergića (1981.). Iako postoji bezbroj uzrečica tipa “jedna lasta ne čini proljeće”, “iznimka samo potvrđuje pravilo” i sličnih, ovaj 28godišnji nogometaš razbija predrasude o kvocijentu inteligencije vezanom uz nogomet, te istovremeno donosi, nažalost, netipična razmišljanja o rodu, rodnim identitetima i rodnim ulogama u sportu i društvu općenito. Možemo samo žaliti što bar poneki hrvatski reprezentativac nije (do sada) sročio sličan tekst. No obzirom da hrvatski reprezentativci imaju slobodno ljeto, između televizijskih prijenosa utakmica svjetskog nogometnog prvenstva možda se poneki posveti promišljanju o rodu i spolu. Libela unaprijed obećaje ustupiti svoje kolumnističke stupce za ta i takva nogoloptaška promišljanja.

Kolumnu Ivana Ergića donosimo u integralnom tekstu kako je objavljen na Politikinom web portalu.

 

“Vidi ga, ko’ neka strina”. “Moja baba to može bolje da uradi od tebe”. Ovakvi i slični komentari su deo ogromne kompilacije “pedagoških” sredstava koje mlad igrač sakuplja kroz sve selekcije i koji se nastavlja tokomnjegove profesionalne karijere. Od trenera, stručnog štaba, navijača, pa i od samih roditelja (očeva) mogu da se često čuju takve opaske koje bi, valjda, trebalo da mu posluže kao nekakav podstrek.

Uporedo sa poniženjem koji mlad čovek doživljava kroz to, on razvija složen skup kompleksa koji postaje temeljni deo njegove ličnosti i kroz koje gradi svoje odnose prema okruženju, autoritetu, protivniku, roditeljima, a posebno prema ženskom rodu i svemu što je obeleženo kao žensko. On, štaviše, počinje da prezire sve što ima previše veze sa “ženskim” i rano mu se javlja potreba da se dokaže pravim muškarcem.

Na utakmicama mlađih selekcija retko kad može da se vidi neka majka i to ne samo zato što se smatra da joj je više mesto u kuhinji, nego zato što joj sin “zabranjuje”, jer ne bi voleo da bude ismejan ili proglašen “razmaženkom” i “maminim sinom” što je u tom dobu i ovim uslovima najgora kletva.

 

O šonjama i muškaračama

I bez većeg obraćanja feminističkom teorijskom korpusu na jednostavan način mogu se uočiti sve bolesti patrijarhalnog duha koji još, bez obzira na bitne pomake, dominira svim današnjim društvima. Vrši se stalna pežoracija ženskih atributa, bilo da su to samo kamuflirani strahovi iželja za dominacijom ili se radi o običnom primitivizmu. U svakom slučaju baš na stadionu i dvorani, gde je i inače najviše iracionalnog, najčistije se očitava odnos prema ženi i kakav se karakter daje onom sto je “žensko”. Tako kao simboli slabosti i niže vrednosti, igrači ili protivnički navijači bivaju nazivani ženskim polnim organom, kučkinim sinovima (inače, žene koje menjaju muškarce su “kučke”, a muškarci koji menjaju žene su “plejboji” i “frajeri”), da nemaju onu stvar itd. Pošto se u celom društvu pokušava da razvije svest o političkoj i korektnosti uopšte, sve to postaje latentnije i poprima druge oblike. Na veštački način pokušava se da ostvari formalna ravnopravnost da bi se prikrila suštinska nejednakost. (priznavanje domaćica, uvođenje kvota, izjednačavanje plata, itd).

Ta podela na “muške” i “ženske” stvari i interesovanja počinje od malena i učvršćuje se kroz kulturno i društveno ispoljavanje tako da je dečak koji peva u horu ili piše pesmice šonja, a devojčica koja igra fudbal muškarača. Isto tako, naročito u fudbalskim krugovima, čuje se da neko “igra kao balerina”kad igra elegantan i tehnički fudbal bez želje da ulazi u duele, da se lakta i uklizava. Naravno da nije slučajnost što se opet ističe ženski rod, ali je u ovom primeru zanimljivije koliko je to manifestacija prezrivog odnosa prema jednoj tako lepoj i prefinjenoj umetnosti kakav je balet, što je takođe jedna od odlika mačoizma. U tim mačo domenima gde preovlađuje jaka patrijarhalna logika ima malo razumevanja i senzibiliteta za stvari koje podrazumevaju umetnički impuls. To ima veliki degenerativan uticaj na kulturu. Takođe, konkretni kulturni fenomeni otelotvoruju ono što se smatra određenimsamim rođenjem i razumeva se samo kroz binom muško-žensko. Kad se već priča o fudbalu kao tipično muškoj “stvari”, ironično je npr. da je on (soker) u Americi prihvaćen kao uglavnom “ženski” fenomen dok su kao “muški” sportovi priznati ragbi, američki fudbal, bezbol, borilački i ekstremni sportovi, za koje se ustvari ne zna da li su brutalniji, smešniji ili besmisleniji.

 

Doprinos opstanku patrijarhata

Ne bi bilo toliko strašno kad bi fudbal, ili bilo koji drugi masovan sport, mogao da bude neka vrsta izolovanog društvenog rezervata u kojemće mužjak moći da demonstrira svoju moć. Međutim bašzbog togašto je on tako širok i masovan fenomen, njegov uticaj na svest, pogotovo mladih ljudi, je ogroman, tako da takav pogled na svet postaje sveobuhvatan i doprinosi da patrijarhat u ovakvoj ili onakvoj formi ostaje dominantna društveno-istorijska naracija.

Pojmovnu podelu, muški identitet i ženski identitet treba dekonstruisati i istovremeno dopustiti da čovek/žena razvija što veći broj svojih mogućnosti i sposobnosti bilo da su one danas iskonstruisane i obeležene kao tipično muške ili kao tipično ženske. Taj rascep i poimanje ženskog kao intuitivnog i osećajnog, iracionalnog, a muškog kao duhovnog, intelektualnog i racionalnog je, ustvari, društveno i istorijski izgrađen i negovanstav. U vezi s tim, sve i da jeste tako, onda je najapsurdnije i velika društvena anomalija što u fudbalu i drugim masovnim fenomenima dolazi do izgradnje i reprodukovanja neke vrste muškosti koja nema nikakve veze sa duhom i raciom već mnogo pre sa podsvesnim, Darvinom i borbom. I tu, kao i u mnogim drugim stvarima gde se prikriva suština, jezik stiže u ispomoć i svi ti atributi i ispoljavanja na borilištima i arenama, koji se slobodno mogu podvesti pod zoološke kategorije, zaodevaju se u termine kao što su hrabrost, čvrstina, viteštvo…

Tako, neki teoretičari optužuju Jungov koncept anime i animusa jer se njime legitimizuje podela na karakteristično muško i na karakteristično žensko. Međutim, cinjenica je da je u muškarcu istorijski potiskivan tzv. ženski deo ličnosti, a kod žene osujećivan onaj deo duha koji se danas naziva muškim. U suštini, radi se samo o tome da mora da se stvori takva društvena svest i društveni uslovi u kojima će i žene i muškarci moći da ispolje svoju celovitu ličnost. Sve mogućnosti i sposobnosti čoveka nisu ni muške ni ženske, već pre svega ljudske i komplementarne, i to mora da bude jasno kako rođenim šovinistima i konzervativcima tako i nekim ekstremnim strujama feminizma koje smatraju da je biti žena uzvišenije nego biti muškarac. Dok se ovo ne shvati, kroz današnje društvene paradigme razum će se razvijati kao najgora vrsta racionalnosti, a to je proračunatost i lukavština, dok će na drugoj strani emotivni registar činiti zavist, prezir, ozlojeđenost.

Ostaje nada da će taj “surovi profesionalac” iz tih jakih uporišta muskuliniteta kakav je profi sport, s jedne strane doći do spoznaje da nekog kome je važnija lepota igre, fer-plej ili suština igre ne treba ismejavati i odbacivati, i s druge strane, da će današnji “pravi muškarac” shvatiti da pisanje pesama, ples ili pak gledanje baleta nisu samo za žene, mlakonje, homoseksualce ili metroseksualce već za svakog ko želi da razvije sveobuhvatan i autentičan ljudski duh.

Autor je fudbaler Bazela 
i reprezentativac Srbije

Ivan Ergić [objavljeno: 01/12/2008]